Rijeka se etablirala kao jedan od najuspješnijih klubova u povijesti natjecanja u kupu na ovim prostorima, a posljednjim trijumfom u briljantnoj, neponovljivoj sezoni 2024./2025., kojim je osigurana i druga povijesna dvostruka kruna, samo je potvrđen status koji je godinama građen na terenu i tribinama. Te impresivne brojke od devet trofeja u Jugoslaviji i Hrvatskoj (i još četiri finala) nisu slučajnost, već plod duboko usađene klupske filozofije, taktičke zrelosti momčadi i neraskidive veze s navijačima. Dok su prvenstva maratoni u kojima presuđuje dugoročna konstanta, kup je sprint u kojem do izražaja dolaze hrabrost, karakter i sposobnost momčadi da pruži svoj maksimum u devedeset minuta. Upravo u tom formatu Rijeka se desetljećima snalazi gotovo savršeno, zbog čega je s vremenom i zaslužila nadimak "kraljica kupa".
Temelji ove reputacije postavljeni su još u bivšoj državi. Prvi veliki trofej u klupske vitrine stigao je 1978. godine, kada je generacija predvođena trenerom Dragutinom Spasojevićem u beogradskom finalu Kupa maršala Tita svladala Trepču iz Kosovske Mitrovice s 1:0. Pogodak je postigao legendarni Rijekin napadač Milan Radović u prvoj minuti produžetka.
– Trepča je te sezone ispala iz prve lige iako je imala dobru momčad, s nekoliko olimpijskih reprezentativaca. Mi smo je u prvenstvu u Mitrovici glatko pobijedili, a u finalu bila je to muka. Noge su nam se bile odsjekle od treme, toliko da u 120 minuta nismo napravili nijednu poštenu akciju. Gol je pao u 91. minuti, špicom sam gurnuo loptu pokraj vratara, i to je bilo dovoljno za pobjedu. To je moj najdraži gol karijere jer on je donio prvi trofej Rijeci. I, evo, sad se naježim kad se toga sjetim, doček u Rijeci bio je nešto najljepše što sam ikada doživio. Toliko emocija, radosti, sreće... ma to se ne da opisati! – ispričao nam je Milan Radović, jedan od najvećih Rijekinih igrača u povijesti.
Taj je uspjeh bio prekretnica, trenutak u kojem se Rijeka probila iz sjene tadašnje "velike četvorke" i dokazala da pripada samom vrhu. Da to nije bio samo bljesak, potvrdila je već sljedeće godine obranivši naslov, i to pobjedom protiv moćnog beogradskog Partizana: 2:1 na Kantridi pred 20 tisuća gledatelja i rezultatom 0:0 u Beogradu, pod vodstvom legendarnog trenera Marijana Brnčića, danas 85-godišnjaka. Te dvije uzastopne titule stvorile su auru kluba koji je iznimno opasan u eliminacijskim utakmicama, a taj pobjednički kod prenosio se na generacije Rijekinih nogometaša koje su dolazile.
Nakon osamostaljenja Hrvatske novi se trofej čekalo sve do 2005. godine, kada je Rijeka pod vodstvom Elvisa Scorije napokon donijela Rabuzinovo Sunce na Kantridu. Pobjeda u finalu protiv vječnog rivala, Štimčeva Hajduka (2:1, 1:0) označila je kraj posta dugog 26 godina i početak nove ere uspjeha.
Već iduće sezone trofej je obranjen u dramatičnom finalu protiv Dalićeva Varteksa (4:0, 1:5), a momčad predvođena Davorom Vugrincem, Darijem Kneževićem i braćom Sharbini potvrdila je da se Rabuzinovo Sunce vratilo kući. Moderna era, obilježena dolaskom trenera Matjaža Keka, donijela je nove velike trenutke, uključujući osvajanje Kupa 2014. te povijesnu dvostruku krunu 2017. godine. Niz se nastavio i kasnije, trofejima 2019. protiv Dinama u Puli (3:1), 2020. protiv Lokomotive (1:0) te posljednjim, sedmim naslovom pobjednika Hrvatskoga kupa, 2025. godine protiv Kovačevićeva Slaven Belupa: 1:1, 1:0.
Ključ uspjeha leži u nekoliko faktora, a prvi je svakako izgrađeni pobjednički mentalitet. Rijeka je tijekom povijesti pokazala nevjerojatnu sposobnost nošenja s pritiskom, igrači u ključnim trenucima pokazuju mirnoću i odlučnost. Veliku ulogu u tome imali su i treneri koji su znali kako pripremiti momčad za specifičnosti natjecanja u kupu. Od Spasojevića, Brnčića i Scorije, preko neponovljivoga Keka, pa sve do Igora Bišćana, Simona Rožmana i Radomira Đalovića, svaki od njih na svoj je način ugradio dio pobjedničke filozofije u momčad, prilagođavajući taktiku suparniku i neutralizirajući njegove najjače strane. Također, neizostavan faktor uspjeha je fanatična podrška navijača. Huk Armade s tribina, bilo na Kantridi, Rujevici ili na gostovanjima, često je bio presudan vjetar u leđa igračima. Proslave osvojenih trofeja, koje su redovito pretvarale riječki Korzo u epicentar slavlja, svjedoče o dubokoj i strastvenoj povezanosti grada i kluba.
Rijeka i Dinamo međusobno su se u finalima Kupa susreli pet puta: Dinamo je slavio 1994. i 2024., a Rijeka 2014., 2017. i 2019. godine. Treneru Rijeke Victoru Sanchezu bit će ovo prvo finale Kupa s bilo kojim klubom, dok je Mario Kovačević dospio do drugog finala zaredom. Sa Slavenom prošle godine protiv Riječana nije uspio, a s Dinamom je sada na popravnom. Inače, Kovačević u svojoj riznici ipak ima jedan trofej u kupu. Vodeći Polet iz Svetog Martina na Muri 2020. godine osvojio je Međimurski kup svladavši u finalu Rudar iz Murskog Središća s 4:1 i 3:1. Trofej je trofej, svaki se broji ima svoju težinu...