Legendarni igrač zagrebačke Lokomotive Nikola Plećaš, kojemu su prepune tribine na prvenstvenim i reprezentativnim utakmicama skandirale “Sveti Nikola”, bio je istinska zvijezda ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj bivšoj državi. Čovjek koji je s Lokomotivom osvojio prvi međunarodni kup – Kup Radivoja Koraća 1972. te s reprezentacijom bio prvak svijeta i Europe te osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Meksiku, živi kao umirovljenik u Zagrebu.
Nakon košarkaške karijere doživio je životnu kalvariju, o čemu je, između ostalog, govorio u emisiji Zavidavanje Lade Tomičića, a tvrdi da se sve dogodilo zbog njegove nacionalnosti.
– Od devedesetih ne mogu naći nikakav posao, 14 godina sam nezaposlen, znači nekome je to smetalo. Jako su mi zamjerali što sam 1991. prihvatio biti šef struke u banjalučkom Borcu. To mi prigovaraju i prenose mi do danas, ali ne prenose da me 14 godina nisu htjeli zaposliti – rekao je Plećaš i dodao:
– Imam dosta veliku obitelj, i sa svoje i sa suprugine strane, a strah da će se to politički i fizički odraziti na ljude koji su sa mnom u kontaktu jedan je od glavnih razloga zašto nisam pristao na preseliti se u Beograd i dobivati dvaput više novca nego što danas primam od našeg Ministarstva sporta.
Smatra li da mu je popularnost ipak pomogla da bolje prođe.
– Vjerujem da su moja popularnost i moje ime utjecali na to da imam neki mir. Nisam doživio nikakvo fizičko zlostavljanje, ljudi su sa mnom normalno razgovarali. No, to se očito odrazilo tako da nisam mogao dobiti posao.
Plećaš je rođen u selu Bruvno koje u sastavu općine Gračac.
– Rođen sam u Bruvnu u Lici i moram priznati da je tamo sada pustoš. Puno je napuštenih kuća koje nisu obnovljene. Obiteljski smo pomogli obnoviti svoju kuću, nismo čekali državu. Bila je devastirana, bilo je jako ružno. Došli smo treći dan nakon Oluje i našli pobijenu stoku, zatvorene pse... Ta kuća nije bila na putu vojsci. U šali volim reći da je to bilo oslobođenje – rekao je Plećaš.
Mislim da je ovo jubilarni 10. (deseti) puta ove godine da se objavljuje srcedrapajući članak o dotičnom pripadniku omiljene nacionalne manjine u RH. No ovaj sin jugooficira bi mogao biti pošten pa reći da je 1971. (kad je imao 23 godine) dobio stan sa stanarskim pravom od tadašnjeg Saveza za fizičku kulturu grada Zagreba kojeg je kasnije zamijenio za veći , a taj veći je 90-tih otkupio za sitne novce kao i svi koji su imali stanarsko pravo. Uzgred, kaže da ga "nisu htjeli 14 godina zaposliti". Što je drug završio od formalne naobrazbe, kakvo je radno iskustvo imao? Završio je srednju školu (a i to je upitno), a od radnog iskustva (sukladno vlastitim riječima) imao je "rad" na za njega izmišljenom radnom mjestu u zagrebačkom predstavništvu jedne srbijanske tvrtke iz Valjeva. Propašću Jugoslavije predstavništvo je ukinuto pa je naš Nikolica ostao bez radnog mjesta, a bez znanja, naobrazbe te radnog iskustva je već otprije bio. I onda se čudio kao picek glisti kad je u 44.godini života shvatio da više ne može parazitirati na staroj športskoj slavi...