Svjetsko prvenstvo 2002. godine trebalo je biti oda nogometnim čudima. Trebalo se pamtiti po senzacionalnoj pobjedi debitanta Senegala protiv aktualnih prvaka Francuza na samom otvaranju, po nevjerojatnom pohodu Turske sve do polufinala, gdje ju je zaustavio samo jedan gol moćnog Brazila, i po iskupljenju velikog Ronalda. Brazilski Il Fenomeno vratio se nakon teške ozljede koja mu je gotovo uništila karijeru i s osam golova vodio Seleção do pete titule svjetskih prvaka, pritom noseći možda i najbizarniju frizuru u povijesti nogometa. Godinama poslije priznao je da je trokutasta kreacija na obrijanoj glavi bila smišljeni trik. Svi su mediji brujili o njegovoj ozljedi, pa je odlučio skrenuti pozornost.
– Došao sam na trening s tom užasnom frizurom. Svi su počeli govoriti o kosi i zaboravili ozljedu. Tako sam dobio mir – otkrio je.
No umjesto Ronaldove čarolije te plesanja Rivalda i Ronaldinha kroz suparničke obrane, kolektivno sjećanje na ovaj turnir zarobile su kontroverze, Fifina politika, pravilo zlatnoga gola i suci čije su odluke izazvale međunarodne skandale.
Prva kontroverzna odluka donesena je čak šest godina prije prvoga sučeva zvižduka, kada je Fifa 1996. odlučila da će Japan i Južna Koreja biti prvi i, do tada, jedini zajednički domaćini mundijala. Odluka je donesena kao politički kompromis nakon što su obje zemlje podnijele rivalske kandidature, a činjenica da nijedna nije imala infrastrukturu za samostalno vođenje natjecanja te da se Japan u tom trenutku nikada nije ni kvalificirao na Svjetsko prvenstvo, izazvala je brojne sumnje. Logistički problemi za navijače koji su morali putovati preko mora između stadiona te ogromna vremenska razlika koja je tjerala europske gledatelje da utakmice prate u jutarnjim satima samo su pojačali dojam da je Fifa stavila političku ekspanziju na azijsko tržište ispred nogometa i navijača. Domaćin, Južna Koreja, na čudan je način svladala Italiju u osmini finala. Korejci su igrali na rubu incidenta, a ekvadorski sudac Byron Moreno dopuštao im je grubu igru gotovo bez sankcija. Njihova se taktika isplatila kada su u samoj završnici regularnog dijela iznudili izjednačenje, a onda je u produžetku napadač Ahn Jung-hwan zlatnim golom glavom svladao Gianluigija Buffona i Italiju poslao kući. Talijani su tijekom utakmice bili žrtve nevjerojatnog niza sudačkih pogrešaka. Francesco Totti dobio je drugi žuti karton i isključen je zbog navodnog simuliranja iako su snimke pokazale kontakt. Damiano Tommasi postigao je regularan zlatni gol, koji je poništen zbog nepostojećeg zaleđa. U isto su vrijeme brutalni startovi korejskih igrača, poput udarca s dvije noge Choi Jin-cheula na Gianlucu Zambrottu ili laktarenja Alessandra del Piera, prolazili nekažnjeno. U Italiji je zavladalo izvanredno stanje. Mnogi su odbijali priznati poraz, a legendarni sportski novinar Giorgio Tosatti napisao je u listu Corriere della Sera: "Italija je izbačena s prljavog Svjetskog prvenstva na kojem se suci i pomoćnici koriste kao plaćeni ubojice."
Kontroverzni sudac te utakmice Byron Moreno vratio se u Ekvador kao zvijezda, čak se kandidirao za mjesto u gradskom vijeću Quita sa sloganom "Crveni karton korupciji". No njegova sudačka karijera ubrzo je završila suspenzijom od 20 utakmica nakon što je u jednoj domaćoj utakmici neobjašnjivo produžio igru za 13 minuta, omogućivši domaćoj momčadi da preokrene rezultat. Poslije je prihvatio pozive da gostuje u talijanskim satiričnim emisijama u kojima su ga ismijavali, vjerojatno za pozamašan honorar. Njegov pad dosegnuo je dno 2010. godine, kada je uhićen u zračnoj luci u New Yorku dok je pokušavao prokrijumčariti više od šest kilograma heroina skrivenog na tijelu. Osuđen je na 26 mjeseci zatvora.
Ako su Talijani mislili da je njihova eliminacija vrhunac skandala, ono što se dogodilo Španjolskoj u četvrtfinalu protiv istog protivnika gurnulo je cijeli turnir u sferu farse. Ovaj je put u glavnoj ulozi bio egipatski sudac Gamal Al-Ghandour, koji je Španjolcima poništio dva potpuno regularna pogotka. Španjolci su na kraju ispali nakon izvođenja jedanaesteraca, a njihov izbornik José Antonio Camacho u nevjerici i bijesu znojio se uz aut-liniju. Mediji su eksplodirali. Paul Hayward, novinar The Telegrapha, napisao je: "Zapisi kažu da su Korejci izbacili Španjolsku. Zapisi su laž i ovaj se turnir pretvorio u farsu." Da je Južna Koreja u polufinalu pobijedila i Njemačku, vjerojatno bi izbili neredi diljem Europe.
Iako su sudačke kontroverze dominirale naslovnicama, turnir 2002. bio je prepun i drugih bizarnih događaja koji su ga učinili jednim od najnepredvidljivijih u povijesti. Aktualni svjetski i europski prvaci Francuzi, s tri najbolja strijelca europskih liga u napadu, ispali su u skupini bez postignutoga gola i sa samo jednim osvojenim bodom. Favorizirana Argentina, s generacijom koju su mnogi smatrali jednom od najjačih u povijesti, također je spakirala kofere nakon grupne faze, kao i Portugal s Luisom Figom i Ruijem Costom. Turnir je bio koban i za neke zvijezde koje na njega nisu ni stigle. Španjolski vratar Santiago Cañizares propustio je prvenstvo jer mu je bočica parfema pala na nogu i prerezala tetivu. Brazilski kapetan Emerson ozlijedio se na treningu glumeći vratara. S druge strane, Turska je procvjetala i osvojila treće mjesto, a u utakmici za broncu njihov napadač Hakan Şükür postigao je najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstava, zabivši Južnoj Koreji nakon samo 11 sekundi. Čak je i Hrvatski sabor prekidao zasjedanja zbog utakmica vatrenih, dok je Sjeverna Koreja svojim građanima cenzurirala prijenose, emitiravši samo dio utakmice u kojem je njihov neprijatelj SAD gubio.
Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj bilo je puno više od nogometa. Bio je to jednomjesečni festival koji je, barem nakratko, ujedinio svijet u atmosferi kakva se rijetko viđa. Njemačka, besprijekoran domaćin, pokazala je svoje najljubaznije lice, a ulice ispunjene navijačima iz svih krajeva svijeta stvorile su ono što su Nijemci nazvali "Sommermärchen" – ljetnom bajkom. Vlakovi su vozili s nevjerojatnom preciznošću, stadioni su bili arhitektonska čuda, a pivo je teklo u potocima dok su se navijači u šarenim kostimima stapali u globalnu masu. Amerikanac odjeven kao Elvis, Meksikanac s golemim sombrerom i Nijemac u lederhosenu zajedno su nazdravljali u münchenskim pivnicama, dokazujući da sport može premostiti i najveće političke napetosti. Bio je to turnir na kojem su iranski igrači uručili buket cvijeća meksičkom vrataru Oswaldu Sanchezu čiji je otac preminuo nekoliko dana prije, gesta koja je sažela duh zajedništva.
Bio je to turnir na razmeđi epoha, sudar svjetova u kojem su se veterani, nogometni bogovi na zalasku svojih veličanstvenih karijera, posljednji put susreli s nadolazećim zvijezdama koje će oblikovati sljedeće desetljeće. Na jednoj strani stajali su Zinédine Zidane, Luís Figo, Ronaldo i Michael Ballack, igrači čija su imena već bila upisana u nogometne anale. Na drugoj strani pozornicu su tek preuzimali mladići čije je vrijeme dolazilo: tinejdžer Lionel Messi, koji je na svoj 19. rođendan oduševljavao protiv Meksika, Cristiano Ronaldo, čiji se drskost i talent već tada nisu mogli ignorirati, te Luka Modrić.
U berlinskom finalu Francuska protiv Italije. I počelo je kao iz snova. Već u sedmoj minuti Zidane je hladnokrvno izveo jedanaesterac "panenkom", a lopta se od grede odbila iza gol-linije, donijevši Francuskoj vodstvo. No Italija je uzvratila preko Marca Materazzija i utakmica je ušla u napetu borbu živaca. Kako je vrijeme odmicalo, činilo se da će sudbina prvaka biti odlučena u produžecima ili na jedanaesterce. Upravo je Zidane imao priliku riješiti utakmicu, ali je njegov udarac glavom čudesno obranio Gianluigi Buffon. A onda, u 110. minuti, dogodio se trenutak koji je šokirao svijet i zauvijek obilježio finale. Daleko od lopte, nakon razmjene riječi, Zidane se naglo okrenuo i glavom udario Materazzija u prsa. Crveni karton bio je neizbježan. Slika Zidanea kako prolazi pokraj trofeja svjetskog prvaka na putu u svlačionicu postala je ikoničan, tragičan kraj jedne od najvećih karijera u povijesti. Italija je na kraju slavila nakon izvođenja jedanaesteraca, osvojivši svoj četvrti naslov.
Osim velikih priča, prvenstvo u Njemačkoj ponudilo je i niz manjih, ali jednako pamtljivih trenutaka. Jedan od najbizarnijih dogodio se na utakmici Hrvatske i Australije, kada je engleski sudac Graham Poll hrvatskom braniču Josipu Šimuniću pokazao čak tri žuta kartona prije nego što ga je isključio. Ta nevjerojatna pogreška postala je predmetom sprdnje u cijelom svijetu, a Poll je nakon turnira završio međunarodnu karijeru.