Nije lako ući u odijelo izbornika nakon što je svoj potpis na njemu ostavio Zlatko Dalić, najuspješniji, najdugovječniji, a vratimo li film u 2017., i najmanje očekivani izbor za klupu Hrvatske. Naravno da se nakon devet godina neki odnosi izližu, kao što i neke stvari postanu samorazumljive, poput plasmana na velika natjecanja. U devet godina skupi se i bolnih poraza koji s protokom vremena ipak padnu u hijerarhiji sjećanja, a pamti se samo ono najljepše, pa ovo s Dalićem u nekim crtama podsjeća na onaj odlazak Line Červara s klupe rukometne reprezentacije 2010., nakon dva zlata i šest finala velikih natjecanja, uz napomenu da sve vezano za nogomet uvijek ide na puno višu potenciju.
Zašto baš Bilić?
I tada je odlazak bio samovoljan, i tada je uz puno upitnika ostao okus iznuđenosti. U zemlji u kojoj i pitanje nogometnog izbornika postaje pomalo i ideološko, jednu stvar ipak treba naglasiti: Zlatko Dalić najbolji je kojeg smo imali. Tri polufinala velikih natjecanja, nijedno propušteno, pobjede nad gotovo svim mogućim velikanima, počevši od Argentine, aktualnog svjetskog prvaka, povijesni prvi nastup u finalu Svjetskog prvenstva i vrlo, vrlo malo, gotovo nijedan poraz od slabijih momčadi.
Kad se gubilo, gubilo se uglavnom od jačih. Dalić je nadmašio sve, za njim se srebri trag, to su činjenice, a sve drugo su slobodne interpretacije. Od sreće s bijele točke do sreće da je dobio u ruke najveću generaciju u povijesti. Da, ali tek je s Dalićem to postala, do tada ona to nije bila. Nakon Dalića teze poput one "uspjeh je i da se plasiramo" moći ćeš prodati samo na kavi s najboljim prijateljem. I to je upitno.
U priči o nasljedniku, a više je nego očito da će to ponovo biti Slaven Bilić, postoje neke nejasnoće koje bi ipak trebalo objasniti javnosti. Zašto baš Bilić? Zašto je prvi put u povijesti vatrenih odlučeno da dođe netko tko je već bio za kormilom kad smo do sada gledali tako lijep kontinuitet – jedan čovjek, jedan mandat? Bilić u onom prvom nije ostvario neki grandiozan uspjeh, no ne može se reći ni da je bio neuspješan izbornik, pa u tom smislu naslov emisije koju je vodio "(Ne)uspjeh prvaka", premda čudan, i ima smisla. Pitanje svih pitanja: hoće li vratiti Gavrana za glasnogovornika?
Sjećate li se autora pjesama i osnivača rock-sastava Dioniz koji se najednom našao u specifičnom okruženju nogometaša i sportskih novinara, a imao je kao Bilićev prijatelj nezahvalnu ulogu braniti njegove izabranike kad su se podnapijali u Funtani? Kad smo ostali bez Eduarda, dizao je moral pjevajući "dududu, nema nam pomoći", iako je kao glazbenik jednom pripremio i CD za podizanje adrenalina u autobusu prije utakmice na kojem su dominirale Thompsonove budnice. Eto, tko kaže da i prije nije bilo domoljublja u reprezentaciji?
Bilićevim odlaskom 2012. netragom je i Gavran nestao. Splitski izvori kažu da se danas bavi kuhinjama po mjeri. Takva nam sad treba! Šalu na stranu, u Bilićevu mandatu bila je ta Turska 2008. kao kolektivna trauma, no bio je i Istanbul 2011., kad je Hrvatska razmontirala te iste Turke i otišla na Europsko prvenstvo. Bila je to njegova najveća pobjeda, sjajno pripremljena, veća od one u Londonu, jer tada se i tako nije imalo što izgubiti.
Tudora se i ne spominje
Ipak, nisu li se barem u razmatranje mogle uzeti i druge opcije? Na papiru, u odnosu na Bilićevu, puno sadržajnije djeluje trenerska biografija Igora Tudora, koji ima iskustvo vođenja momčadi u klubovima s jakim pedigreom u čak tri lige petice. Također nema trofej, odnosno ima s Hajdukom Kup od prije 13 godina, ali da ga se nakon Juventusa, Marseillea, Lazija, Tottenhama, Galatasaraya... i ne spomene, pomalo je čudno.
Sergej Jakirović sprema se za vođenje momčadi u Premier League pa sad ne bi ni bio realna opcija, ali u budućnosti... Ni Nenad Bjelica nije ime za odbaciti. Iako bi se u tim godinama morao naučiti kontrolirati u komunikaciji s novinarima, u dlaku je prije nekoliko dana pogodio DNA vatrenih govoreći da je pritisak nešto na što moraš računati kad vodiš reprezentaciju zemlje koja ima tri velike medalje, da vatreni uvijek i moraju imati visoko postavljenu letvicu, na tragu one Ćirine da možemo biti prvaci svijeta. Ima još imena, nismo baš bez trenera, iako ponoviti Dalića...
Važna je, naravno, i autonomija. Dalić je radio po svome, i zadnji mjeseci ogolili su da njegovim popisima nisu baš svi bili zadovoljni. S Bilićem se već da dogovoriti. Iako je u onom prvom mandatu rado isticao da mu se nitko ne može miješati, ne sjećamo se da se Zdravko Mamić tada previše žalio. Bez obzira na sve, novom izborniku svakako želimo sreću.
Naravno da nije razmatran nitko osim Bilića. Pa zbog njega se i pritiskalo Dalića! Ali mene više zanima zašto HNS nije uključio struku u problem senszor, ne zato što bi to mijenjalo nešto što se već dogodilo nego zato da se ne dogodi ponovo. Naime dostupne informacije kažu: Tehnologija unutar Adidasove lopte (Trionda) radi na principu IMU senzora (akcelerometar i žiroskop). Taj senzor šalje podatke frekvencijom od 500 Hz (500 paketa podataka u sekundi).S druge strane, standardne "high-speed" kamere na stadionima koje hvataju zaleđe snimaju u 50 Hz ili maksimalno 100 do 150 frameova u sekundi (ovisno o poziciji).To znači da:Između svake dvije sličice (framea) na videu, lopta pošalje 5 do 10 različitih strujnih impulsa (pikova).Matematički je nemoguće vizualno preklopiti "dodir kose" s točnim frameom videa jer video kamera fizički nema dovoljno sličica u sekundi da uhvati mikrosekundu u kojoj kosa (koja nema čvrstu masu da promijeni putanju lopte) šalje signal lopti. Što zapravo znači sve da je dodir i postojao može ga se dokazati samo slučajno. Događaj nije dokazan jer nigdje ni na slici ni na grafici sa senzora ne postoji vrijeme događanja.