Goran Ivanišević vikao je "Ajmo!", stiskao je ruke, Davidenko je padao u tie-breaku drugog seta, a kada se Gripama prolomio usklik oduševljenja, jer Ljubičić je poveo s 2:0 u setovima, Ivan je samo stisnuo šaku i sjeo na odmor. Smiren, tih, odlučna pogleda... Isti takav bio je i kada se vratio iz ponora u trećem setu. Rus je na njegov servis, pri 2:2, poveo s 40:15, a Ljubo bum, pa bum. Zabije dva asa, osvoji gem i, pognute glave, ode i sjedne uz Pilića. Na tri meč-lopte Gripe su bile u transu, prijetila je eksplozija... A on? Traži ručnik da se obriše. I kratkim migom prsta zamoli za tišinu. Kao da se za taj finale Davisova bori netko drugi. A ne on. Ivan Ljubičić. Hrvat koji se pokazao jačim od velesilnih Amerikanaca i Rusa, a usput je i isisao krv rumunjskim vampirima, koji je Hrvatsku upisao u tenisku povijest.
Finale Davisova kupa. Više ne može. Osim osvajanja. A kad imamo Ljubu, onda je hrvatska pobjeda i više nego izgledna. Čovjek - heroj, čovjek - metla, čovjek - finale. Čovjek koji je na terenu potpuno netipičan. Iz neke druge priče. Kao da to neki drugi Ljubičić mete sve na terenu. I kada je pobijedio, Ljubo je bio velik. Gotovo da mu je bilo neugodno kada ga je Boško Čavka podigao na vrat i kružio s njim dvoranom. Da svi vide pobjednika. Gripama je odjekivalo "Ljubo, Ljubo". Samo on. Jedan jedini. Da, svi smo mi Ivan Ljubičić. I Mario Ančić odjenut će majicu s tim natpisom. I Nikola Pilić. I Goran Ivanišević. I publika. Svi. Jer, Ljubo pobjeđuje za njih, za nas, za Hrvatsku... Ni Goranu to nije uspjelo. Ljubičić nikada neće biti najveći svjetski igrač. Ili jedan od trojice ili petorice najvećih. Ali za Hrvatsku... Ljubo je trenutačno najveći. Nema većeg. Bez obzira na to osvoji li Hrvatska na kraju Davisov kup. Hvala mu!