Bivša vrhunska stolnotenisačica Mirela Šikoronja Ivančin danas je trenerica paraolimpijske pobjednice Anđele Mužinić-Vincetić, koja je ostvarila velik uspjeh na Paraolimpijskim igrama u Parizu 2024.Šikoronja Ivančin u svojoj trenerskoj karijeri ima već 18 medalja s najvećih natjecanja, uključujući tri paraolimpijske. No pariški trijumf, kao i sve što mu je prethodilo i uslijedilo nakon njega, ostaje nezaboravan.
– Rado se sjećam Pariza, to je za mene bilo iznimno emotivno. Jedva sam čekala da meč završi i da otrčim Anđeli u zagrljaj. Zbog takvih stvari obožavam svoj posao, maksimalno se dajem i ništa mi nije teško. Cijeli sam život u sportu, a završetkom Kineziološkog fakulteta htjela sam dokazati da u ovom poslu žene mogu biti jednako dobre kao i muški kolege. Vjerujem da sam to i pokazala, te otvorila vrata i drugima.
Kako je počela vaša priča sa stolnim tenisom?
– Počelo je kvartovski, s prijateljima. Igrali smo nogomet i sve sportove na otvorenom, dok nisam slučajno završila u stolnoteniskoj dvorani. Tamo me primijetio trener i ubrzo sam počela trenirati. Isprva sam više voljela tenis, čak sam paralelno trenirala oba sporta, ali zbog ekipe s kojom sam se družila ostala sam u stolnom tenisu. Tako se njime bavim od svoje sedme godine i može se reći da je tada počela moja karijera koja traje i danas. Bila sam dobra motorički, talentirana za loptačke sportove, a u stolni tenis privuklo me društvo. Družili smo se, puno putovali, pogotovo vlakovima. Vozili bismo se noćnim vlakom u Bosnu ili u Vojvodinu i tada je to po meni bilo puno kvalitetnije nego što je danas. Bez obzira na to što profesionalni sport nosi nekakvo sužavanje, nema više toliko druženja. Sve je svedeno na postizanje vrhunskog rezultata, pa za druženje i nemaš vremena.
Još u doba Jugoslavije, Mirela Šikoronja Ivančin osvojila je s Jasnom Fazlić naslov državne prvakinje u paru. Nastupala je za kadetsku, juniorsku i seniorsku reprezentaciju, a poslije i za Hrvatsku, osvajajući medalje na međunarodnim turnirima te srebro i broncu na Mediteranskim igrama.
– Posebno sam ponosna na trenutak kada smo mogli nastupati pod hrvatskom zastavom. To je bio poseban gušt i velika čast.
Kako ste odlučili postati trenerica?
– Na početku sam željela studirati pravo, ali kako je Kineziološki fakultet bio bliži mojim afinitetima, upisala sam KIF. Vrlo brzo nakon igračke karijere, Stolnoteniski klub Mladost ponudio mi je mjesto trenerice mlađih kategorija. U sportu nema sredine, ili imaš rezultat ili ga nemaš. A svi znamo da rezultata nema bez krvavog rada. S takvim stavom sam i krenula u svoju trenersku karijeru. Nakon dvije-tri godine predsjednik me pozvao i rekao da preuzmem prvu momčad stolnoteniskog kluba Mladost. Bila sam sedam-osam godina profesionalna trenerica prve momčadi i tu sam naravno stekla veliko iskustvo. Slučajno se poklopilo da su se paraolimpijci spremali kod nas u dvorani 2000. pa sam se zbližila s ljudima iz paraolimpijskog sporta. Pozvali su me nakon nekoliko godina da vodim njihove sportske programe. Dosta sam se nećkala u početku, teško mi je bilo otići iz Mladosti. Bila sam pomoćni trener Cegnaru u reprezentaciji. Međutim, volim izazove, volim isprobati neke nove stvari. Tako sam otišla u parasport i danas sam tu. Sad je već prošlo 15 godina.
I tu dolazimo do posebnog izazova – kako trenirati osobu s invaliditetom i ostvariti vrhunske rezultate.
– Prvo me je bilo strah, jer nisam uopće znala kako raditi s osobama s invaliditetom. To nismo učili ni u jednoj školi, u literaturi nije bilo objašnjeno kako treniraju i kako rade stolnotenisači, a kako parastolnotenisači. Međutim, počela sam učiti na samoj sebi. Sjela bih na stolac i sama proučavala tehniku izvođenja udaraca. Promatrala sam i tražila rješenja kako tehnički prilagoditi stolni tenis. Sve sam istraživala. To me je iskustvo oblikovalo kao trenericu, i danas mi to nitko ne može oduzeti. Prvi susret s Anđelom, tada mladom sportašicom nakon teške nesreće, za mene je bio vrlo emotivan. Odmah sam prepoznala njezinu ambiciju. Dolazila je iz sportske obitelji, odbojka joj je bila prva ljubav, ali stolni tenis ubrzo je postao njezin novi put. Vrlo brzo preselila se u Zagreb i počele smo raditi zajedno.
Posebna povezanost između trenerice i igračice tijekom godina je postajala sve jača, a kulminacija je stigla u Parizu 2024., kada je Hrvatska dočekala zlato. Najteži izazov bio je četvrtfinalni meč protiv Tajlanđanke.
– To je bio meč za medalju. Znali smo da je Anđela kvalitetnija, ali pritisak je bio ogroman. Cijela obitelj bila je na tribinama, sve oči uprte u nju. Govorila sam joj: 'Samo koncentracija, kvaliteta će isplivati.' I uspjela je pobijediti i dokazati koliko je velika.
Poseban gušt je pobijediti Azijatkinje, koje oduvijek dominiraju u stolnom tenisu. Mirela Šikoronja Ivančin i za njih ima lijek, a upravo joj je njihova igra poseban izazov.
– U Parizu sam priželjkivala da Anđela izvuče Kineskinju u polufinalu. Svi su se molili da ih izbjegne, a ja sam htjela baš to i sjećam se da su me svi pitali: "Pa što ti je, zašto njih priželjkuješ, jesi li normalna?!" Smatram da vrhunski rezultat ne donosi dobar ždrijeb, već najteži put. I uspjele smo, Anđela je prvo pobijedila Kineskinju, a potom i Korejku te osvojila zlato. Nema veće nagrade za sve što smo napravile.
Veliki trijumf u Parizu još dugo će nositi emociju kakva se rijetko ponavlja.
– Godinama smo sanjale, ali nismo se opterećivale rezultatom. Fokus je bio uživati u turniru. Na kraju smo dosanjale zlato – i to na najljepši mogući način.
Koliko se promijenio položaj trenerica u sportu?
– Danas su stvari bolje nego u prošlosti. Prije smo se morale puno više dokazivati da bi nas cijenili, ali sada sjedim uz vrhunske trenere poput Bralića i drugih kolega, i osjećam da smo ravnopravni. Naravno, plaće su još uvijek niske. Vrhunski trener s vrhunskim rezultatom može dobro živjeti, ali samo dok rezultat traje. Ako ga nema, sustav ne prepoznaje sve naše godine truda.