Gabrijel Veočić potvrdio se još jednom kao onaj koji potvrđuje ugled hrvatskog boksa. Ovaj 24-godišnji Brođanin najprije je postao europskim prvakom (deset godina nakon Hrgovića), a onda je izborio i svjetsku medalju, prvu nakon 20 godina i svjetskog srebra Marija Šivolije. Nakon uvjerljive četvrtfinalne bodovne pobjede nad Bugarinom Čolovom, borac kojeg zbog sjajne tehnike zovu Kobrom iz Broda, zborio je ovako:
– Nisu mi se slegnule emocije, zapravo sam ih potisnuo jer imam obaviti još posla.
A pred njim je subotnji polufinale Svjetskog prvenstva u kojem će se namjeriti na Uzbekistanca Javokhira Ummatalieva (20), predstavnika zemlje koja izbacuje sjajne boksače kao na traci. Uostalom, i na posljednjem Svjetskom prvenstvu (još pod kapom IBA) i na Olimpijskim igrama, Uzbekistanci su osvojili po pet zlatnih medalja.
– O tom borcu ne znam puno jer je nov u seniorskom boksu, no gledao sam njegov četvrtfinalni ogled s Kazahstancem za kojeg bih rekao da je primijenio pogrešnu taktiku. Naime, on je odlučio napadati, a to je kontrašut kakav je Ummatalievu odgovarao. Tajnu uspješnosti Uzbekistana i Kazahstana ne znam, ali znam da i jedini i drugi imaju dosta kubanskih trenera i da jako puno ulažu u boks. Očito više od drugih.
Gabrijela ždrijeb nije mazio pa je po putu morao eliminirati bivšeg svjetskog prvaka (Gonzales), a sada mu je za prepreku postavio novu veliku nadu svjetskog boksa.
– Ja vjerujem da će pobjednik našeg polufinala biti i svjetski prvak jer u drugom su polufinalu Mađar i Francuz, borci koje sam obojicu pobjeđivao.
Nakon dva četvrtfinala na Svjetskim prvenstvima i jednog na Olimpijskim igrama, Veočić je prošao tu svojevrsnu psihološku barijeru.
– Najteže borbe na velikim natjecanjima su one u prvim kolima gdje i svjetski prvaci znaju ispasti. Četvrtfinale je pak nezgodno jer te ono ili šalje među medaljaše ili te šalje kući. Nisu četvrtfinala bila toliko psihološka barijera za mene koliko stvar psihofizičkog sazrijevanja. Jer, u četvrtfinalima nema slučajnih prolaznika, među osam na svijetu su uvijek vrhunski borci i ja sam dosad od takvih gubio. Uostalom, i naš Luka Pratljačić dospio je do četvrtfinala u kojem je izgubio od izvrsnog Kazahstanca. Čestitke Luki što je prvi superteškaš nakon Hrgovića koji je u olimpijskom boksu dospio do četvrtfinala Svjetskog prvenstva.
Je li s ovim dometom, kad već nije bio dovoljan naslov prvaka Europe, sada zaslužio svoju ploču na središnjem brodskom trgu, ondje je svoje ploče imaju nogometaši Mandžukići i Olić, košarkašica Kvesić, rukometaš Losert te rukometašica Titlić?
– Vjerujem da jesam, no neka ne žure s tim jer ovo natjecanje još nije gotovo.
A ovaj put na velikom natjecanju Gabrijel ima najveću potporu članova obitelji.
– U Liverpool su došla dva moja brata, dvije strine i dva strica te mama. Nikad ih nije bilo toliko i kada god imam slobodnog vremena, rado se družim s njima. A zaletim se u njihov apartman i pojesti nešto domaće, nema do mamine kuhinje. Ovaj put nedostaje moja djevojka Hana, no ona je morala ostati u Zagrebu zbog ispita i upisa godine na FER-u.
Koliko do njega, za vrijeme borbe, uopće dopire navijanje?
– Čujem ih ja, ali većinom između rundi. Čujem i tijekom runde, ali ne toliko da me ponesu emocije jer to bi bilo opasno. Emocije moraju biti pod kontrolom i kad primite udarac ili ako ste u meč ušli s nekim životnim poteškoćama. Ako ste u ring ušli s osjećajem koji nije dobar, recimo ljuti ili žalosni, to vrlo brzo izađe na vidjelo i emocije se otmu kontroli.
Tu je, dakako, tata Veočić u trostrukoj ulozi. Pero je ne samo otac nego i trener i izbornik. Kako su njih dvojica definirala svoj odnos?
– Moj otac je bio u vojsci preko četvrt stoljeća i kod nas je doma uvijek bilo reda, rada i discipline i kada treniramo ili sam u reprezentaciji, oslovljavam ga s "treneru". Ne bi bilo u redu pred drugim boksačima oslovljavati ga s "tata". Nas dvojica imamo protokol ponašanja jer to vam je isto kao da ste student, a otac vam je profesor. Pa nećete mu se obraćati s "tata", nego "profesore". Tata je kod kuće.
U mečeve se najbolji hrvatski boksač uvodi ovako:
– Većinom se molim. Imam jedno šest-sedam molitvi za različite trenutke. Molim se prije ulaska u dvoranu, u svlačionici, prije ulaska u ring. Vjernik sam i svoju snagu pronalazim u Bogu. Kad god stignem, odem i na misu, a kada sam na putovanjima, trudim se pronaći crkvu i otići. Baš smo u Liverpoolu našli jednu katoličku crkvu.
A što je s glazbenim poticajima?
– Uglavnom slušam Thompsona. Ima dosta novih pjesama i njih najviše slušam. Najčešće slušam "Život", "Gospin dom", "Kralj Tomislav", "Maranatha" ili "Ako ne znaš šta je bilo".
S obzirom na to da već imate i profesionalnih ponuda, jeste li već izabrali svoj "entrance music", za taj trenutak prvog ulaska u profi ring?
– Još je to daleko. Ima mnogo pjesama koje volim, morat ću razmisliti.
Nisi normalan.Kaj to govoriš!?Sad će te ovi tolerantni satrat. Bajdvej,svaka čast meštre na medalji.