Na Eurobasket igrača do 20 godina hrvatski košarkaši ispraćeni su stidljivo. A kako i ne bi kada se izborniku Petru Babiću, zbog obveza na NCAA koledžima, nisu odazvali neki vrlo važni visoki igrači, zapravo cijela centarska linija, pa su morali uskočiti momci iz drugog plana.
Na koncu je Hrvatska završila sedma, osiguravši tako ostanak u A diviziji, zasluživši za svoj naslov ocjenu "vrlo dobar". A da je u četvrtfinalu s Francuzima Bičić pogodio "floater" s istekom vremena, mladi Hrvati igrali bi za medalju i za čistu peticu.
Za ocjenu nastupa njegovih izabranika pitali smo i izbornika Babića, koji je to ovako sročio:
– Krenuli smo samozatajno, ispod radara. Kada smo se okupili, znali smo da bez teškog rada u A diviziji ne bismo imali izgleda pa smo od prvog dana krenuli "orati". Zbog visinske prednosti suparnika pripremiti obranu bio nam je prioritet i zato me veseli da su naši centri, koje se prozivalo za nedostatak kvalitete, tijekom turnira jako napredovali i to me jako veseli.
Centri napredovali na turniru
I doista, u prvoj utakmici na turniru, u pobjedi protiv Grčke, hrvatski centri ostali su bez koša, da bi u pobjedi za sedmo mjesto protiv Njemačke zabili 28.
– Oni su bačeni u vatru. Rekli smo im da u početku može biti frustrirajuće, da možda neće ići sve po planu, ali da će ih trud nagraditi. I to se i dogodilo.
Da je naša vrsta imala na raspolaganju Ružića, Jurića, Marića, Perkovića... bila bi to zacijelo druga priča.
– Ja vjerujem da bismo se u tom slučaju borili za medalje. Žalosno mi je bilo gledati neke druge reprezentacije koje su došle u punim sastavima i s igračima koji su također koledž-igrači. Malo to boli da ti klinci nemaju poriv da bez obzira na novčane situacije koje im se nude nemaju volju i želju nastupati na velikim natjecanjima. Finalisti Slovenija i Srbija imale su igrače koji su potpisali te NCAA ugovore prije Prvenstva pa su opet došli. Taj slučaj je i MVP Prvenstva Slovenac Mark Pađen, koji igra za Murray State University. Francuzima je nedostajalo, kažu, sedam igrača, no oni imaju akademiju i vrlo široku bazu, a time i slatke brige.
Kako razriješiti taj problem s igračima koji su pristupili američkim koledžima?
– To je pitanje i za Fibu, ali i za igrače i njihove menadžere. Koji su im prioriteti? Da smo došli u punom sastavu, borili bismo se za medalju. No ne žalim ni za čim, već zahvaljujem momcima koji su htjeli igrati za ovaj dres. I ja se nadam da će im Bog jednog dana vratiti za to što su se sada odazvali baš kao i lani u Erevanu, dok smo se čupali iz B divizije.
Izborniku bekova pak nije nedostajalo.
– To je bila slatka briga, no problem je što ti mladi igrači imaju jako malo seniorske košarke u nogama. To iskustvo imali su Mirčeta, Torbarina, Kos, Katanović, Bubalo, a ovi ostali u svojim su klubovima participirali jako malo. I zato se i primijetio strah od ispadanja u B diviziju, koji smo razbili radom, odlučnošću da se borimo i kemijom.
S rotacijama do visokog intenziteta
Na vanjskim igračima Babić je dosta rotirao. Šestorica igrača (Bubalo, Bičić, Mirčeta, Torbarina, Dolić, Kos) igrala su u prosjeku između 16 i 21 minute.
– Nastojali smo imati pritisak i održati što jaki intenzitet igre. Na bekovima nismo imali visine, ali jesmo čvrstinu, što je bilo ključno u osmini finala protiv Čeha, koji nas u posljednjih osam minuta više nisu mogli pratiti.
Za uspjeh su, ističe izbornik, zaslužni i njegovi suradnici pa nas je zamolio da nikako ne zaboravimo i njih spomenuti.
– Za ovaj domet jako je važan bio doprinos mojih pomoćnika Dijana i Čubrića, kondicijskog trenera Miljkovića, baš kao i našeg medicinskog tima koji su činili fizioterapeut Jazbec i liječnik Škrlin. A oni su, primjerice, bili važni da Škrobot, koji je cijelo prvenstvo igrao s ukočenim leđima, može participirati. A taj momak nije htio preskočiti nijedan trening, a kamoli utakmicu. I baš me raduje što iz Virtusa, bivše Cedevite Junior, najavljuju da će on, kao i Subašić, igrati važne uloge u seniorskoj momčadi. A Subašić je odigrao sjajan turnir, mislim da je završio kao treći strijelac turnira.
Ne žalim ni za čim, već zahvaljujem momcima koji su htjeli igrati za ovaj dres. I ja se nadam da će im Bog jednog dana vratiti za to što su se sada odazvali
Lipo je biti sedmi, kad znaš da su slovenci i serbijanci 1. i 2.