Priča koja se posljednjih dana širi nogometnim kuloarima zvuči gotovo nestvarno i za mnoge navijače splitskog kluba predstavlja ostvarenje sna. Volodimir Nosov, tridesetšestogodišnji osnivač jedne od najvećih europskih mjenjačnica kriptovaluta WhiteBIT, čije se bogatstvo procjenjuje na vrtoglavih 15 milijardi eura, navodno je pokazao ozbiljan interes za ulaganje u Hajduk. Inicijalni kontakt uspostavljen je preko Ivice Pirića, bivšeg igrača Hajduka i počasnog konzula Ukrajine, koji je s Nosovom u Hrvatskoj već osnovao tvrtku White Tech.
Identitet na kušnji
Iako Pirić tvrdi da se zasad radi o razgovorima o "značajnom sponzorstvu", a ne o preuzimanju vlasništva, u svijetu modernog nogometa, gdje novac diktira gotovo sve, granica između sponzora i vlasnika često je vrlo tanka. Ulazak takvog investitora mogao bi Hajduku donijeti financijsku stabilnost o kakvoj drugi hrvatski klubovi mogu samo sanjati, no istovremeno bi stavio na kušnju samu srž njegova identiteta.
Ono što Hajduk čini jedinstvenim, ne samo u Hrvatskoj već i u širim europskim okvirima, jest njegova doktrina "narodnog kluba", utjelovljena u modelu upravljanja preko udruge Naš Hajduk. Klub funkcionira kao športsko dioničko društvo u kojem je Grad Split većinski vlasnik s gotovo 66 posto dionica, dok udruga navijača drži više od 30 posto. Kroz taj model, više od 75 tisuća članova kluba na demokratskim izborima bira Nadzorni odbor, tijelo koje imenuje i nadzire rad Uprave. Takva struktura osigurava da ključne odluke ostaju u rukama onih kojima je klub, kako to vole reći, "religija, a ne posao". To je bedem koji je godinama štitio Hajduk od privatnih interesa i političkih utjecaja, ali i model koji se sada suočava s najvećim izazovom do sada - privlačnošću neograničenog kapitala. A jasno je - narodni klub i uspješna tvrtka, utopijski je koncept. Takvo što ne postoji nigdje na svijetu. Nisu to Real Madrid i Barcelona, jer se članovi njihovih upravnih tijela obvezuju u klub donijeti najmanje 70 milijuna eura godišnje!
Dakle, glavno pitanje koje se neizbježno postavlja jest može li idealizam "narodnog kluba" koegzistirati s pragmatizmom milijarderskog ulaganja? Teško. Jer malo tko vjeruje u bajke da će netko uložiti desetke milijuna eura, a da zauzvrat ne traži apsolutno nikakav utjecaj na poslovanje i donošenje ključnih odluka. Povijest istočnoeuropskih tajkuna koji su ulazili u nogomet, kako pokazuje primjer ukrajinskih oligarha, uči nas da takva ulaganja rijetko dolaze bezuvjetno. Nogometni klubovi često su im služili kao sredstvo za jačanje društvenog utjecaja, promociju drugih poslova ili kao "igračka" kojom se upravlja bez previše obaziranja na tradiciju ili volju navijača. Svaki ozbiljan investitor tražit će mjesto za stolom, a u Hajdukovom slučaju, taj stol pripada članovima koji su izabrali svoje predstavnike.
Dok se u najjačim europskim ligama, poput engleske Premier lige ili talijanske Serie A, većina klubova odavno prepustila stranom kapitalu, Hajdukov model ideološki je mnogo bliži njemačkom pravilu "50+1", koje osigurava da navijači uvijek zadrže većinsku kontrolu. Upravo ta činjenica čini potencijalni dogovor s Nosovom toliko delikatnim. S jedne strane, financijska injekcija bi omogućila rješavanje gorućih problema poput zastarjele infrastrukture Poljuda, stvorila bi budžet za dovođenje vrhunskih pojačanja i pretvorila Hajduk u dominantnu silu hrvatskog nogometa. S druge strane, postoji opravdan strah da bi prihvaćanje takvog novca, pod bilo kojim uvjetima koji narušavaju postojeći model, značilo prodaju duše kluba, kako navijači sugeriraju na brojnim forumima. Letimičan pregled komentara na nekim od najposjećenijih medijskih platformi koje sugerira da su navijači podijeljeni. Od onih koji smatraju da je ulazak privatnog kapitala istinski spas, do onih koji su kategorički protiv te opcije.
Unatoč tome što je Hajduk prošlu godinu završio s dobiti od 6,5 milijuna eura, dugoročna financijska stabilnost kluba i dalje uvelike ovisi o dva vrlo nestabilna izvora prihoda: prodaji igrača i plasmanu u europska natjecanja. Analize su pokazale da klubovi poput Hajduka svake godine moraju kroz transfere ili UEFA-ine nagrade namaknuti milijunske iznose samo kako bi pokrili tekuće operativne troškove, prvenstveno visoke plaće igrača. To je neprestana utrka s vremenom i rizikom, gdje jedna loša sezona ili neuspješan prijelazni rok mogu izazvati ozbiljne financijske potrese. Upravo zato je ponuda koja bi osigurala miran i stabilan rast toliko primamljiva.
Ima li pameti!?
Priča o ukrajinskom milijarderu stavlja Hajduk i njegove navijače na povijesno raskrižje. Mogućnost da se klub vine u nove visine nikada nije bila opipljivija, no cijena bi mogla biti odricanje od onoga što ga čini posebnim. Svaki budući korak morat će se vagati s iznimnom pažnjom, jer jednom kada se vrata krupnom kapitalu otvore, teško ih je ponovno zatvoriti. Odluka koja je pred "narodnim klubom" odredit će ne samo njegovu budućnost, već i hoće li u toj budućnosti i dalje ostati vjeran svojim temeljnim načelima. Na ljudima koji upravljaju Hajdukom ozbiljan je izazov. Pitanje je postoji li vještina i znanje da klub i cijeli naš nogometni sustav profitira iz ove priče. A koliko je ona realna, vidjet ćemo vrlo skoro...
Pa nitko nece uloziti novac,a da lopovska udruga raspolaze sa njim