Za prelazak iz reda elitnih sportaša u obične građane mnogi umirovljeni sportaši kaži da je to vrlo osjetljiv trenutak ako za njega niste spremni. Jer, nema više režima treninga na kakav se tijelo naviklo, nema natjecanja ni putovanja po svijetu, nema druženja sa suigračima ili suparnicima, nema više priznanja niti im se otvaraju sva vrata kao prije, više nemaju ni ljude koji za njih rade ...
Kako je rekao naš najbolji skijaš Ivica Kostelić to je trenutak u kojem se sportaš mora pripremiti da će morati raditi ono što je dosad za njega radio netko drugi kao što su plaćanje režija, kućni popravci, održavanje automobila...
Zbog svega toga mnogima se događa kriza identiteta, a neki zapadaju i u depresivna stanja, o čemu je govorio i naš plivački as Gordan Kožulj na jednoj nedavnoj sportskoj konferenciji:
– Tranzicija predstavlja veliki problem jer sportska karijera počesto započinje vrlo rano pa se sportaš sjeća vrlo malo svog života izvan sporta koji je postao njegov identitet. Ako si bio vrhunski i cijenjen, često se pitaš tko si ti sada i koliko vrijediš ako tih uspjeha više nema, a ljudi su te vrednovali po njima. Nekima se događa da gube smisao jer više ne doprinose društvu. Posebna je dimenzija i financijsko stanje jer prihodi padaju na nulu pa sportaš i tu osjeća da gubi svoju vrijednost. Petu dimenziju ću grubo nazvati sportskim PTSP-om jer mnogi sanjaju teške snove proistekle iz stresova nastalih nastupima vrlo visoke važnosti. Ja sam se primjerice znao buditi jer bih sanjao da sam došao na start u običnim gaćama pa sam u strahu hoću li se stići presvući i slično...
Većina sportaša želi ostati u svom sportu, no za sve njih nema dovoljno mjesta da bi svi bili treneri, dužnosnici, menadžeri, stručni komentatori... Dakako, lakše je onima koji su se na to pripremili. Onima koji su se školovali paralelno uz sportsku karijeru ili koji su možda već počeli i raditi za vrijeme karijere ako nije riječ o globtroterskom sportu poput tenisa.
Mnogi odgađaju neumitni kraj
Doduše i u tom sportu postoje svijetli primjeri kao što je Mario Ančić. Nekad 7. igrač svijeta, studirao je pravo i, kada je zbog uzdrmana zdravlja (mononukleoza) morao prekinuti karijeru, nije se našao izgubljen u svemiru. Nastavio se obrazovati, pohađao je prestižne američke koledže Harvard i Columbiju i danas je investicijski bankar na Wall Streetu.
Čak i da je završio dopisnu srednju školu (što velik broj sportaša danas čini), Ančić ne bi imao financijskih problema jer je u karijeri zaradio četiri milijuna USD. No, što bi u istim okolnostima bilo s nekim sportašem iz nekomercijalnih sportova. Primjerice, s nekim plivačem Ančićeva ranga koji je dotad živio na stipendijama i državnim nagradama?
Da mu se to ne dogodi, Gordan Kožulj pobrinuo se donošenjem pametnih životnih odluka. Zarana je shvatio da se ni vrhunskim plivanjem egzistencija ne može osigurati pa se prihvatio knjige. Zapravo, spojio je ugodno i korisno. Prihvatio je stipendiju vrhunskog sveučilišta poput Berkeleya koje k tome ima i izniman plivački program.
– U nekim sportovima poput košarke, nogometa i tenisa, u kojima postoje modeli bogatih sportaša, svi se nadaju da će i oni biti takvima, a takvi su malobrojni. I zato sportaši iz sportova koji nisu komercijalni već u startu često na to misle i svom obrazovanju pristupe ozbiljnije – ističe Kožulj.
Gordan je studirao ekonomiju u SAD-u, a danas radi u Deloitteu, jednoj od najpoznatijih svjetskih kompanija u području poslovnog, financijskog i poreznog savjetovanja. Prije toga je radio u tvrtki Madison Consulting na odnosima s javnošću pa za njega trenutak oproštaja od “prve ljubavi” nije bio tako traumatičan:
– Za mene to nije bio težak trenutak jer ja sam sportsku karijeru mogao završiti onda, s 32 godine, kada sam mislio da ne mogu napraviti rezultatski iskorak.
Oni koji nemaju oslonac u obrazovanju, koji na svom životnom horizontu ispred sebe ništa jasno ne vide, počesto taj trenutak odgađaju do krajnjih granica.
– Većina sportaša to odgađa pa sam to činio i ja koji sam imao plan karijere nakon karijere. Krenuo sam sa šest godina i puno mi je vremena trebalo da uđem u svjetski vrh gdje se i u nekomercijalnim sportovima ipak nalazi neki novac. Svoje najbolje rezultate postizao sam između 23. i 27. godine i tada sam počeo nešto ekonomski prihodovati, no nakon toga sam počeo i padati. I onda se uvijek pojavi kalkulacija o tome bi li bilo dobro nastaviti iako znam da više ne pripadam svjetskom vrhu – kazao je Kožulj.
Kostelić i Cro Cop u tranziciji
Mnogima sport kojim su se bavili postane i način života pa ga se i iz tog razloga ne mogu ostaviti. Takav primjer jest Ivica Kostelić (37), koji nije nespreman za život poslije skijanja. Ivica ima puno interesa, a i obrazuje se (studira povijest na Hrvatskim studijima), no i unatoč koljenu koje više nije moglo podnositi sva opterećenja, trenutak oproštaja od skijanja odgađao je, reklo bi se, godinama. Zapravo, još se nije službeno oprostio, jer to ne želi prevaliti preko usana, no svima je jasno da Ivica više neće voziti.
I dok Ivica tranziciju između sportskoj heroja Kostelića u građanina Kostelića provodi kao savjetnik muške skijaške reprezentacije, naš najpoznatiji gladijator Mirko Filipović (43) to čini kao trener. Premda se trenerskom poslu u startu protivio, Cro Cop se prihvatio vođenja olimpijskog pobjednika u džudu Satoshija Ishiija. I to je neka njegova tranzicijska trasa iz borbenog pogona u status umirovljene legende.
Nekad su sportaši sa zaradom iz karijere otvarali kafiće ili restorane, neki Cibonini košarkaši otvorili su slastičarnice, no takvih je slučajeva sve manje. Nakon što je godinama broj sportaša koji se školuju bio u opadanju, sada je ipak u blagom porastu jer im privatna sveučilišta poput Libertasa maksimalno izlaze ususret.
a logično