VEČERNJAKOV NOGOMETAŠ GODINE

Dudu otvoreno: Nisam bio prihvaćen u Dinamu, ali sada mi kažu da sam bio u pravu

storyeditor/2021-12-28/Eduardo1.jpg
storyeditor/2021-12-28/PXL_211221_91235176.jpg
storyeditor/2021-12-28/Eduardo2.jpg
29.12.2021.
u 07:00
DUDU O BUDUĆNOSTI: Došao bih raditi u Dinamo, no tek nakon što se s obitelji vratim u Europu. Još koju godinu ću biti u Brazilu, dok djeca ne odrastu. Brazilski igrači o Hrvatskoj misle da idu na kraj svijeta ako im ne predložite klub poput Dinama
Pogledaj originalni članak

Zadnji put razgovarali smo u ožujku prošle godine, a taj razgovor s Eduardom da Silvom proglašen je intervjuom godine. Dudu je vjerojatno jedna od posebnijih priča hrvatskog nogometa, posebna emocija i karijera koja je ipak trebala biti veća... Za ovaj razgovor dogovorili smo susret u brazilskom baru Beleza. Samo koji stupanj više od nule odavno nije tako bio problematičan Eduardu. Zato smo se za početak zagrijali – rakijom...

– Bio sam u Hrvatskoj ljetos, no na zimu nisam tu bio već dvije godine. U Brazilu je sada 35 stupnjeva. Već sam se bio prilagodio na te promjene, ovaj put nije mi lako. Ruke su mi stalno hladne, inače nisu... – počeo je Dudu.

Što trenutačno radite?

– Nakon karijere odlučio sam baviti se posredovanjem u nogometnim transferima. Tražiti mlade talente u Brazilu i onda ih usmjeravati prema Europi. Već dvije godine, otkako ne igram, iz Poljske smo otišli živjeti u Rio de Janeiro. Želim tim mladim igračima pokazati da je sve moguće – kaže Eduardo.

Nisam bio dobrodošao

Vjerojatno ne postoji bolji primjer kako odabrati pravi put za uspjeh, od siromaštva u Brazilu, do zvjezdanog nogometnog statusa...

– Valjda je tako. Sada sam im ja u mogućnosti pomoći. Iskoristit ću sve mehanizme i poznanstva koja imam. Naravno, svi ti klinci odmah bi u Englesku, Francusku, Španjolsku ili neke druge najjače nogometne sredine. No, to ne ide tako. Dosta klinaca ne želi ići, primjerice, u Hrvatsku, osim ako nije riječ o Dinamu ili u Ukrajini o Šahtaru. Sve ostalo njima je – kraj svijeta. Teško ih je nagovoriti. Ondje možete naći stotine kvalitetnih igrača, no problem je najčešće u glavama tih mladih ljudi. Takav sam i ja bio. Pa nije ni meni bilo svejedno u jednom trenutku iz Dinama otići na posudbu u Inter iz Zaprešića. Posebice kada sam u glavi već imao neki drugi put i uspon poslije Dinama. A opet sam prihvatio jer sam znao da će se sav trud isplatiti.

Do daljnjega će mu baza biti Rio de Janeiro.

– To smo odlučili ponajprije zbog djece. Kći Lorena ima već 16 godina, sin Matheus 10. Zadnjih nekoliko godina stalno smo se morali seliti. Te promjene najviše je osjetila kći. Uvijek mi je govorila: "Tata, ostanimo još godinu dana..." Najviše zbog nje smo se odlučili stacionirati u Riju, do daljnjega. Sada je sve organizirano kako treba. Malo sam i sebi dao vremena da ostanem na jednom mjestu, da djeca malo uživaju. Priprema je to, vjerujem, za povratak u Europu.

Trenerski posao vas ne zanima?

– Za sada ne. Ali htio bih i to probati. Najprije negdje kao pomoćnik. Sada sam koncentriran na Brazil, želim da djeca odrastu i da polete. Onda ću biti slobodan.

U Hrvatskoj će Dudu boraviti sljedećih mjesec dana. Pitao sam ga hoće li svratiti ovih dana do svog Dinama. Zastao je, kao da sam u njemu probudio neku posebnu emociju.

– Teško mi je kada spomenete Dinamo. Ondje sam proveo više od osam godina, od 1999. do 2007. Stalno sam pratio Dinamo sve ove godine. Nakon mog potpisa u Arsenal dogodilo se puno stvari, svađa s čelnicima kluba. Kada sam potpisao za Arsenal 2007. godine, počeli su privatni problemi. Vratio sam se nakon godinu dana u klub i osjetio da nisam dobrodošao. Poslije nisam dolazio jer se nisam dobro osjećao. Dugo nisam išao u klub, a onda sam se ove godine vratio nakon dugo vremena. Organizirali su i da moj sin Mateus tamo trenira.

Kakve su sada vaše emocije prema Dinamu?

– Nemam sada gorčine. Iako, drugačije mi je sada nego kada sam igrao. Dok sam bio igrač, na neke stvari nisam obraćao pozornost. Nakon što sam svojedobno osjetio krivu energiju, primijetio sam da su me čak i ljudi pozdravljali na malo drugačiji način. A onda su mi na kraju rekli: "Eduardo, bio si u pravu..." Znam da ne trebam razmišljati o toj negativnoj emociji, znam da me ljudi u Hrvatskoj vole. I to mi je posebna počast. Bilo mi je teško što nisam bio dobrodošao. Sada se puno toga promijenilo i vidio sam da su ljudi drugačiji prema meni. Sada mi se vraćaju uspomene i spoznajem kakav je to klub.

Prisjetio se igračkog doba u Dinamu...

– Da je sustav europskih natjecanja bio kao danas, možda bismo napravili i više. Onda su nas u zadnjem pretkolu Lige prvaka čekale momčadi kao što je Arsenal. Tada se čudo trebalo dogoditi.

Biste li došli raditi u Dinamo?

– Ne mogu kazati da ne bih. No, sada sam si dao vremena za obitelj. Imao sam neke ponude, ne iz Dinama, no sada želim biti uz sina i pratiti njegov razvoj budući da je iznimno motiviran i voli igrati nogomet.

Možda bismo za desetak godina mogli imati još jednog Eduarda u reprezentaciji?

– Ma ne znam, daleko je to. On je sada sigurno bolji nego sam ja bio u njegovim godinama. Ima bolje uvjete. Nije on sada Messi, ali ima sve predispozicije da bude top-nogometaš. Ima brzinu, dešnjak je, no šutira i lijevom, ima nogometnu inteligenciju, nije sebičan... Prije tri tjedna, u konkurenciji najjačih klubova, u svom je uzrastu osvojio prvenstvo. Postigao je pogodak za naslov prvaka. On je najbolji napadač u Riju u 2011. godištu, to je velika stvar jer to je grad od 20 milijuna ljudi...

Koristi li tata svoju reputaciju da sinu bude lakše?

– Ne guram ga. Ne pokazujem mu kako treba igrati. Tek sugeriram da trči u prostor, da bude stalno u pokretu i da ne čeka loptu. Stalno mu govorim da je teško biti nogometaš. On je počeo shvaćati nogomet, a od 2018. godine posebno ga je počeo zanimati. Od završnice Lige prvaka te godina, kada je počeo gledati madridski Real i Cristiana Ronalda. Počeo je skupljati sličice igrača. Sada mu je Messi najdraži igrač. S posebnim je zanimanjem pratio Hrvatsku na SP-u. Na internetu stalno gleda driblinge i pogotke najpoznatijih svjetskih igrača, zna sve njihove proslave pogodaka. Igra nerijetko za starije kategorije i često je najbolji strijelac i igrač.

Razgovarali smo i o hrvatskom klupskom nogometu.

– Dinamo je i dalje najjači, no nikada nije imao jaču konkurenciju. Rijeka, Osijek, Hajduk i drugi klubovi stalno rastu zadnji godina. Bilo bi dobro da ima četiri-pet klubova u Hrvatskoj koji se mijenjaju na tronu.

Možda mu je predodređena neka ozbiljnija uloga u HNS-u?

– Možda, kada se vratim u Europu. No, moram pričekati da kći postane punoljetna i da upiše fakultet negdje u Europi, a za koju godinu će i sin sazreti. Dobit će još malo te brazilske tehnike, postati mangup u igračkom smislu. Volio bih da dođe u Europu usavršiti se u taktičkom smislu. Onda bismo svi opet okrenuli neku novu stranicu. Kći pohađa privatnu američku školu, a htjela bi se baviti marketingom ili dizajnom. Još nije odlučila, to ću njoj prepustiti.

U kontaktu ste sa svojim bivšim suigračima?

– Čujem se s Darijem Srnom i sa svojim kumom Ognjenom Vukojevićem...

Kako Brazilci danas doživljavaju hrvatski nogomet?

– Jako nas cijene, ne samo Brazilci već i cijela Južna Amerika. Zadnjih petnaestak godina orijentirani su na europski nogomet. Dive se činjenici što naši igrači igraju u velikim klubovima. Uvijek nam daju velike šanse na velikim natjecanjima.

Kako su u Brazilu prokomentirali činjenicu da je Messi opet dobio Zlatnu loptu?

– Messi je u Barceloni bio najbolji strijelac, osvojio je Copa Américu. Ja sam bio za De Bruynea, no znao sam da neće dobiti nagradu jer nije osvojio Ligu prvaka, kao ni Lewandowski. U Brazilu je nogometna sezona tempirana drugačije nego u Europi i puno ljudi nije moglo razumjeti kako je Messi osvojio nagradu. Ako ovako nastave, tri su glavna kandidata za sljedeću Zlatnu loptu, Salah, Lewandowski i Mbappé... No, otkako sam ja počeo shvaćati nogomet, za mene je Messi najbolji. Igrao sam protiv njega pet-šest puta i svaki put sam izgubio. Najbolja stvar je to što on sve vrijeme igra jednostavno. I većinom su mu pasovi prema nazad, a ako mu daš malo prostora, opustiš se i on krene prema naprijed – gotovo je. Prvi put sam protiv njega igrao na Camp Nouu s Arsenalom. Dobili su nas 4:0 i Messi je zabio sva četiri pogotka.

A tko je najveći nogometni autoritet u Brazilu?

– Svi kažu da je Pelé broj jedan. Nakon njega je Zico, samo što nije imao sreće jer je promašio najvažniji jedanaesterac na Svjetskom prvenstvu. Svi kažu da nitko nije igrao kao Zico iz doba u Flamengu. Naravno, da Ronaldo Fenomeno nije imao ozljede, tko zna u kojem bi smjeru nogometna povijest otišla. Ronaldinho je isto jako cijenjen. Romário je isto bio velik igrač, no nema baš najbolji imidž u javnosti. Svaki put kada ga pitaju je li bio bolji od Messija, odgovori potvrdno. "Nitko nije zabijao kao ja..." – najčešće kaže. To se ljudima očito ne sviđa.

Adriano je također posebna priča?

– On se vratio dolje, živi u elitnom dijelu grada, često ode u favele...

Jesu li favele mit ili zaista priča kakvom se predstavlja svijetu?

– Imate favele koje su opasne, ali i one u koje normalno možete doći.

Ne morate u svaku ulaziti pod pratnjom njihovih elitnih policijskih postrojbi BOPE?

– Ma morate imati nekoga. Ja svaki put idem s prijateljima koje poznaju u tim naseljima. Morate imati ljude kojima se vjeruje...

Boli li još uspomena na neodlazak na Svjetsko prvenstvo 2006. godine?

– Ja sam čovjek koji poštuje svaku odluku, izbornika, direktora... Svatko odlučuje u okviru svog autoriteta, kome ćeš dati posao, otkaz, poziv u reprezentaciju... Život ide dalje, to ne znači da ću negativne emocije pamtiti cijeli život. Naravno da sam tada bio tužan i nesretan, to je valjda bila normalna reakcija. No, natjeralo me da više radim.

Tko je imao najveću ulogu u vašem igračkom razvoju?

– Svaki trener dao mi je priliku na svoj način i ja sam valjda nešto vratio. Ključnu stvar napravio je Slaven Bilić kada je meni, Modriću i Ćorluki dao priliku u prvoj postavi reprezentacije u prvoj kvalifikacijskoj utakmici. Niti jedan izbornik to nije napravio. Nitko nije vjerovao u nas. Još je tada bila polemika u medijima zbog slučaja Fontana. Nakon mog gola Engleskoj, svi su sve zaboravili i sumnja je nestala. U Hrvatskoj nema sredine, ili si na vrhu ili te nema nigdje. Tako je i u Brazilu. Bilić je imao muda...

Ali dobro, vas trojica ste bili klase, nije baš bila nelogična odluka da vas se gurne u vatru?

– Dobro, vjerojatno je tako. Ali uvijek postoji sumnja. I sada imate u Dinamu dva-tri top igrača, baš kao što smo mi bili. No, uvijek ima sumnji. Pričaju, lako je igrati HNL, lako je igrati za reprezentaciju... Nije to baš tako.

Noga me ne boli

Tko je za vas najbolji hrvatski igrač ove godine?

– Broj jedan je Luka Modrić, nema dileme. Nema se tu nešto posebno dodati i o njemu je sve već kazano. Kao da nešto dodajete o Messiju ili Ronaldu. On je još samo jedan primjer da je sve moguće. Pa kako čovjek igra s 36 godina. Nogomet je evoluirao. Ja sam na treninge u Dinamo dolazio pola sata prije, nekada bismo bez zagrijavanja šutirali po golu. Danas je to nemoguće jer se sve prati do najsitnijeg detalja. Neopisivo mi je drago što je Kovačić tako sazrio, podsjeća me na Fàbregasa iz mog doba u Arsenalu.

Teorija da bi napravio veću karijeru da nije bilo one strašne ozljede možda već zvuči kao klišej. Osjeća li "promjenu vremena" u toj lijevoj nozi?

– Ništa me ne boli, iako imam još metalne pločice u nozi – pokazao mi je pokretom prsta gdje su šavovi: – Mnogi nisu vjerovali da ću se vratiti na vrhunsku razinu. No, više sam pogodaka za reprezentaciju zabio nakon ozljede nego prije nje. A igrao sam puno manje. Pa ja sam i prije ozljede promašivao pogotke, davao krive pasove, baš kao i nakon nje. Svi su govorili da sam trebao igrati u Barceloni. No, Bog je htio drugačije... – zaključio je Eduardo.

OSOBNI KARTON:

Eduardo da Silva rođen je 25. veljače 1983. godine u Rio de Janeiru. Karijeru je započeo u brazilskom klubu Nova Kennedy, a kao petnaestogodišnjaka uočili su ga Dinamovi skauti. Dinamov igrač bio je od 1999. do 2007. godine, samo je sezonu 2002. – 2003. proveo na posudbi u zaprešićkom Interu. S Dinamom je osvojio dva naslova hrvatskog prvaka (2006. i 2007.), a dvaput je osvajao i nacionalni kup (2004. i 2007.). Također, dvaput je osvojio i Hrvatski superkup – 2003. i 2006. godine. Bio je najbolji igrač HNL-a, a 2006. godine proglašen je i najboljim nogometašem u izboru Večernjeg lista. Godinu poslije uslijedio je transfer u Arsenal u kojem je 23. veljače 2008. godine pretrpio strašnu ozljedu i težak lom noge. Oporavljao se punu jednu godinu. U Šahtaru je proveo od 2010. do 2014. godine, a potom je na godinu dana potpisao za Flamengo. Uslijedio je opet jednogodišnji povratak u Šahtar, a sezonu 2017. – 2018. potpisao je za Atletico Paranaense. Zadnji klub u kojem je igrao bila je Legija iz Varšave. Za mladu reprezentaciju Hrvatske igrao je 12 utakmica i postigao osam pogodaka. Za A vrstu igrao je deset godina, upisao je 64 nastupa i postigao 29 pogodaka.

Eduardovih deset:

1. Luka Modrić (Real)       10 bodova

2. Mateo Kovačić (Chelsea)       9

3. Ivan Perišić (Inter)       8

4. Marcelo Brozović (Inter)       7

5. Nikola Vlašić (CSKA, West Ham)       6

6. Dejan Lovren (Zenit)       5

7. Joško Gvardiol (Dinamo, Leipzig)       4

8. Dominik Livaković (Dinamo)       3

9. Mislav Oršić (Dinamo)       2

10. Mario Pašalić (Atalanta)       1

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 9

Avatar Pravedni tetrijeb
Pravedni tetrijeb
08:45 29.12.2021.

bio si ti dobro prihvaćen u Dinamu.... tvoj jedini problem je bila sponozoruša koji su oženio i činila izvor svih budućih poteškoća

BR
Brezovica
09:06 29.12.2021.

Dudu, bio si omiljen i prihvaćen od hrvatskog naroda. Pusti novac, ne kvari nam lijepe uspomene.

AT
alojz.targus
11:36 29.12.2021.

"Nisam bio prihvaćen u Dinamu "????? A gdje si ti to igrao osim u Dinamu i Hrvatskoj reprezentaciji (jako dobro) ????