Željko Kopić živi svoju trenersku renesansu. Hrvatski trener koji je, redom, u svojoj karijeri vodio Lučko, Cibaliju, Zagreb, Slaven Belupo, Hajduk, Pafos, zagrebački Dinamo i Botev Plovdiv već pune dvije godine trener je rumunjskog velikana Dinama iz Bukurešta. Klub je preuzeo kad je bio na posljednjem mjestu prvoligaškog društva, a sada se bori za sami vrh. Dvije godine zaredom proglašen je najboljim trenerom godine u Rumunjskoj te s osrednjom momčadi stoji pri vrhu ljestvice i pokušava uloviti prvi naslov prvaka za klub nakon dugih 18 godina čekanja. U ugodnom razgovoru Kopić je otvoreno govorio o brojnim temama i otkrio nam puno zanimljivosti.
Kakav je život u Rumunjskoj?
Teško je ljudima koji su u glavi Rumunjsku stavili po strani to dočarati, ali ta je zemlja u velikoj ekspanziji, posebno Bukurešt. Rumunjska ima 19 milijuna stanovnika, a Bukurešt je na dva i pol do tri milijuna. To je ozbiljan grad sa sadržajima, investicijama, ozbiljnom ekonomijom, ma zaista jedan pravi grad. Bukurešt je baš jedna lijepa razina, a imate i Constanțu, Cluj, Craiovu, Arad, i svaki taj grad ima svoju lijepu priču. A i kad je riječ o nogometu, to je jako ozbiljno, posebno što se tiče infrastrukture. Evo, u Dinamu se uskoro gradi novi stadion u projektu vrijednom 160 milijuna eura. Kad čovjek dođe i vidi, recimo, jedan stadion Craiove, ne može vjerovati. Baš sam se čuo sa Zoranom Zekićem, jer je tu igrao sa Sarajevom, koji mi je rekao: "Što je ovo?" Naši ljudi ne gledaju baš na ovu istočnu stranu, više gledaju prema zapadnoj Europi, pa je onda percepcija takva kakva jest. Ne može čovjek to ni pojmiti dok ne dođe i ne vidi.
Na dodjeli nagrade za trenera godine govorili ste nešto i na rumunjskom jeziku, kako vam s tim ide?
U prvih šest mjeseci nisam razmišljao ni o čemu drugom osim o tome kako ostati u ligi. Nakon toga sam malo pomalo učio, ali znate kakav je trenerski posao, čovjek nikad ne zna koliko će se zadržati. Kako se s vremenom sve u klubu počelo razvijati u boljem kontekstu, nalazio sam sve više vremena i počeo ozbiljnije učiti. Taj je jezik nešto potpuno drukčije, nema nikakvih dodirnih točaka s našim jezikom. Razumijem puno toga, mogu se solidno sporazumijevati, a za taj govor sam se malo i posebno pripremao.
Dvije godine zaredom proglašeni ste trenerom godine u Rumunjskoj. Vjerujem da je to nešto što vam godi i što ćete pamtiti.
To je bio izbor Fanatica, jednog od njihovih vodećih portala, a dobio sam i nagradu Udruženja sportskih novinara Rumunjske. Ne mogu reći, prepoznali su ljudi da se u Dinamo Bukureštu nešto pozitivno događa i stekao sam nekakav respekt. Konkurencija je isto jaka jer mnogi su ti treneri bivši rumunjski reprezentativci iz zlatne generacije, ljudi kao što su Gheorghe Hagi i Dan Petrescu. Nije lako zaslužiti neko poštovanje, pogotovo kao strani trener, jer se strani treneri ovdje nisu baš dugo zadržavali ni radili neki ozbiljan posao. Jako se teško nametnuti i doći u kontekst osvajanja tih nagrada.
U ove dvije godine s Dinamo Bukureštom od borbe za ostanak došli ste do borbe za vrh. Kako to uopće poimate?
Kad sam dolazio, stavio sam cijeli svoj trenerski put na kocku. U tom trenutku imali smo jako male šanse za ostanak u ligi i ljudi sa strane to su promatrali kao nemoguću misiju. Dinamo je bio u silaznoj putanji, bilo je tu puno financijskih problema, klub je prije toga prvi put ispao u niži rang i bio je blizu gašenja. Čak su i navijači financijski pomogli klubu da ne ode u stečaj. Kad smo taj ostanak uspjeli izvesti, bilo je nešto više prostora za selekciju i pripremu. U međuvremenu su došli novi investitori pa smo prošle sezone uspjeli ući među šest, u taj play-off za prvaka, no tu je bilo teško jer klub zbog ranijih dugova nije imao pravo igrati Europu pa je bilo teško natjecati se i motivirati igrače. Međutim, odradili smo dobru sezonu, ispromovirali nešto igrača i stvorila se pozitiva oko kluba. I evo, ove godine napravili smo još jedan korak naprijed, počeli pobjeđivati derbije. Po svim nekakvim statističkim pokazateljima izgledamo najbolje i svi nas vide kao glavnog pretendenta za naslov prvaka, iako je to malo prenaglašeno ako gledamo na igrački kadar i njegovu širinu. Sve je pozitiva, i medijski i s navijačima. Doista živimo jedan dobar trenutak.
Je li vam u bilo kojoj mjeri u ovoj priči pomoglo iskustvo iz bugarskog Boteva, koji ste preuzeli kad je bio zadnji, s nula bodova na tablici?
Pa i kad sam preuzimao Pafos, bio je pretposljednji na ljestvici. Da, Botev je bio posljednji bez boda, a, evo, onda je došao Dinamo, koji sam preuzeo kad je bio zadnji. Vidite i sami da nema previše naših trenera u inozemstvu jer jako je teško doći do nekakve ozbiljne prilike i priče. Ako se želiš probijati na takvim tržištima, moraš biti spreman preuzeti momčadi u teškim situacijama i riskirati. Sigurno da su sve te situacije u kojima sam bio utjecale, daju ti nekakvu ideju što se tu sve skupa događa, na koji način reagirati i kako unijeti stabilnost. U konačnici, i kad sam preuzimao zagrebački Dinamo, nije bila idealna situacija, momčad je bila treća na tablici. Nakon situacija kroz koje prođeš, sigurno imaš neku bistriju sliku kako odreagirati. Lakše ti je prepoznati u kojem su stadiju i klub i igrači pa onda u skladu s tim postavljati stvari.
Više ste puta u raznim intervjuima rekli: "Ja sam trener koji voli stabilne i dugoročne priče." Zašto klupskim upravama u današnjem nogometu u pravilu sve više nedostaje strpljenja?
U nogometu se stvari događaju prebrzo i svi oni koji investiraju svoj kapital žele vidjeti rezultat što prije. U nekim situacijama postoje treneri koji svojim statusom dobiju nešto malo više strpljenja i kredita ili se dogodi da taj klub zaista vidi stvari dugoročno, ali generalno je toga zaista sve manje. Kao i u svemu drugome u svijetu oko nas, stvari se događaju prebrzo i traži se instant-rezultat. Teško je ostvariti te neke dugoročnije projekte, ali nije nemoguće, ima primjera trenera koji dobiju strpljenje kluba, ali puno je više ovih drugih. Postoje dokazi da se strpljenje isplati, ali to mora biti prepoznato na razini kluba i mora biti zajednička ideja. Ustanoviti koji je identitet kluba i imati zajedničku energiju, to je nešto najbolje što se treneru može dogoditi, ali kao što sam već rekao, toga nema baš puno.
Već ste nekoliko puta u medijima govorili o svojim bivšim klubovima, Dinamu i Hajduku. Kako ih vidite sada, u kontekstu ove sezone?
Što se tiče Hajduka, Garcia i Gattuso dva su potpuno drukčija profila trenera. Hajduk inzistira na onome što Garcia jest, dakle na napadačkoj organizaciji, na strukturi, posjedu i jasnim mehanizmima igre prema naprijed. Događa se tu nešto pozitivno i kad je riječ o promoviranju mladih igrača. Ono gdje Hajduk ima prostor za napredak je učinak Marka Livaje, jer znamo što Livaja znači za Hajduk kad je u optimalnom stanju. Isto tako mogu reći i za Rebića, koji je, evo, počeo sve više pridonositi. Što se tiče Livajina i Rebićeva učinka, tu imaju najveći prostor za napredak. Što se tiče Dinama, ima sezonu u kojoj je bilo dobrih utakmica, ali i utakmica koje su bile ispod razine. Smatram da će zimske pripreme bitno odrediti smjer u kojem će momčad ići, jer tu će se dogoditi i dodatna selekcija. Osobno sam očekivao bolju i bržu adaptaciju igrača koji su dovedeni, jer kad ti izostane učinak bitnih igrača u koje si investirao kao u velika pojačanja, onda sigurno da momčad ulazi u probleme. Doveden je ozbiljan broj igrača za ozbiljan novac i Dinamo si ne može dopustiti da ovisi o jednom ili dva igrača. Dinamo je uvijek u odnosu na ostale radio razliku zbog širine kadra, posebice kad u sezoni dođe do kartona i ozljeda.
Vjerojatno vam je milijun puta postavljeno ovo pitanje, ali s vremenskim odmakom vjerujem da se i odgovori mijenjaju. Tijekom vaših mandata koje su bile najveće sličnosti i najveće razlike između vođenja Hajduka i Dinama?
I jedan i drugi klub imaju svoje specifičnosti po energiji i idejama. To su klubovi koji su u tim periodima kad sam ih ja vodio drukčije funkcionirali. Ono što je za Hajduk izuzetno bitno je sinergija između momčadi i navijača. Kad igra i rezultati budu pozitivni, ta sinergija i energija mogu ići na jako visoke razine. Međutim, kad dođe do nekih oscilacija i padova, Hajduk uđe u određene probleme. Kad sam bio u Hajduku, ozbiljno smo se uključili u borbu za naslov prvaka, a igrali smo i finale Kupa u Vinkovcima. Jednostavno, kad se to ne izgura do kraja, obično dođe do toga da je taj brod teško dići. U Dinamu sam preuzeo momčad nakon Krznara, nakon ispadanja u Kupu protiv Rijeke. Kad sam dolazio, momčad je bila treća, a ostavio sam je na prvome mjestu. U Dinamu se stalno traže rezultati i teško je utjecati na sve te okolnosti. Zadovoljan sam što sam uspio stabilizirati momčad i dovesti je na prvo mjesto, a i europske utakmice protiv West Hama i Seville izgledale su dobro. Na sve to, i u Dinamu i u Hajduku, gledam kroz pozitivan kontekst, iako su se neke stvari mogle napraviti bolje.
U hrvatskom nogometu trenutačno se događa ogromna anomalija, a to je NK Osijek, koji je tu pri samom dnu ljestvice. Kako je moguće da se financijski tako posloženom klubu takvo nešto dogodi?
Očito da već neko vrijeme traju kriza upravljanja i kriza u sportskom sektoru. Puno toga se mijenja i to generalno nije dobro. Čujem se sa svojim prijateljima koji su vezani za NK Osijek i svi su zabrinuti. Sigurno je da situacija nije dobra, posebice s obzirom na uvjete za rad kakve Osijek ima, puno bolje od prijašnjih. Napravljeno je puno stvari koje se nisu pokazale kao kvalitetne odluke. Ova će sezona biti izuzetno teška jer svakom idućom utakmicom pritisak će biti sve veći. Sa svakim rezultatom koji te ne približava stabilnijim pozicijama na ljestvici bit će sve teže. Nitko u hrvatskom nogometu nije mogao očekivati da će Osijek biti u ovakvoj situaciji. Razloga za zabrinutost itekako ima, jer ne govorimo o situaciji u kojoj je prošlo nekoliko kola, već je prošlo pola prvenstva.
Što vam se najviše sviđa, a što vam generalno najviše smeta u modernom nogometu?
To je zapravo povezano jedno s drugim. Sviđa mi se što je velik broj informacija, što je sve dostupno i što kao trener imaš osjećaj da su ti svi resursi dostupni. U tome je nogomet jako napredovao, i za sve nas koji se bavimo trenerskim poslom vrlo je zanimljivo i izazovno opstati u svemu tome što se događa i razvija. U korelaciji s tim onda nema previše strpljenja i puno tih trenerskih priča s klubovima ostaje nedovršeno. Onako, na prvu, to je ono što mi najviše smeta u modernom nogometu.
Budući da ste tijekom svoje trenerske karijere doživjeli mnoga različita iskustva, kakav biste savjet dali mladim trenerima koji se tek počinju baviti ovim poslom?
Prvo i osnovno je raditi konstantno na sebi, to je "pod mus". Drugo je imati ustrajnost. Jer uvijek će biti teških situacija i neuspjeha, ali jednostavno moraš proći kroz to da bi došao na nekakvu razinu. Posebno je važno imati otpornost na stresne situacije. Moraš raditi na sebi, od razine znanja, načina analize, komunikacije do mentalne otpornosti, ma svega što podrazumijeva rad na sebi. Imate velik broj trenera koji u stabilnim uvjetima funkcioniraju i sve bude dobro, ali kad dođu teške situacije, jednostavno ne mogu funkcionirati, a baš se u takvim situacijama treneri trebaju izgraditi. Svatko ima neku svoju osobnost, ali prva ideja uvijek mora biti – što je najbolje napraviti za klub i momčad. Bez dobre razine znanja nemaš nikakvu šansu, a na ozbiljnijim razinama opstat će samo oni koji imaju ustrajnost i otpornost na stres.