Voditeljica Sky Sportsa Kate Tracey ostavila je obožavatelje bez riječi zablistavši u raskošnoj bijeloj haljini tijekom glamuroznog putovanja u Južnu Koreju. Voditeljica televizijskih emisija o konjskim utrkama i Aston Villi podijelila je veliku fotogaleriju od 20 fotografija sa svog prvog dana u Seulu. Jedna je fotografija posebno privukla pozornost – Tracey je pozirala u prekrasnoj bijeloj haljini bez rukava i srebrnim visokim potpeticama na hipodromu. Stajala je uz pogled na trkalište, dok je spektakularna planina Cheonggyesan u pozadini dodatno upotpunila prizor.
Za mnoge gledatelje, Kate Tracey je glamurozno i stručno lice koje ih vikendom vodi kroz složeni svijet konjskih utrka na Sky Sportsu. Ona je voditeljica emisije “Weekend Winners” i zaštitno lice William Hillovog praćenja Racing Leaguea, no iza savršeno stiliziranih odjevnih kombinacija i pronicljivih analiza krije se priča koja je započela daleko od televizijskih studija, u blatu trkališta i mirisu konjskih štala. Njezina ljubav prema sportu nije rođena pod svjetlima reflektora, već jednog tmurnog, kišnog dana u kolovozu 1999. godine na trkalištu u Worcesteru. Imala je samo pet godina kada ju je otac, veliki zaljubljenik u sport, poveo na njezin prvi trkaći dan. Vrijeme je bilo očajno, kvaliteta utrka još gora, a atmosfera jedva postojeća. Vrhunac dana bio je kada se konj imena Red Radish, kojeg nikada neće zaboraviti, oslobodio i pobjegao prema centru grada, uzrokujući polusatno kašnjenje zadnje utrke. Dok su se i najuporniji gledatelji razilazili, djevojčica i njezin otac ostali su do samog kraja, očarani kaosom i magijom trenutka.
- Od tog dana, nikada u životu nisam željela raditi ništa drugo osim biti u konjskim utrkama - prisjetila se godinama kasnije.
Odrastanje u Cornwallu nije joj nudilo izravan put u trkaći svijet. Njezini roditelji, oboje učitelji, nisu imali nikakve veze s konjima, a obitelj nije imala financijske mogućnosti da joj priušti vlastitog ponija. Poput mnogih djevojčica, bila je opsjednuta konjima, no njezini su roditelji inzistirali da pričeka s lekcijama jahanja do jedanaeste godine, kako bi bila dovoljno snažna i zrela da cijeni vrijednost takvog skupog hobija. Kada je napokon počela, upijala je svaku sekundu u lokalnoj školi jahanja, gdje su vlasnici, i sami s dugogodišnjim iskustvom u utrkama, prepoznali njezinu strast. Molila ih je da joj dopuste jahati bivšeg trkaćeg konja, a kada su napokon popustili, doživjela je vatreno krštenje. Mislila je da je nova Katie Walsh, irska džokejska zvijezda, no konj ju je bez kontrole ponio po pješčanoj areni jer je savjet “nemoj biti teška na rukama” shvatila kao “uopće nemoj kočiti”. Bio je to strm, ali vrijedan početak učenja. Kako nije imala vlastitog konja, biciklom je obilazila okolna imanja i nudila se da jaše tuđe konje, ne za novac, već za čisto zadovoljstvo i neprocjenjivo iskustvo. Njezin otac podržavao je tu teoriju - što više različitih konja projaše, bit će spremnija za izazove profesionalnog rada u štalama.
Nakon što je s visokim ocjenama završila međunarodnu maturu, upisala je prestižnu Britansku trkaću školu (British Racing School), gdje se istaknula do te mjere da je promaknuta u “glavnu djevojku”. To joj je otvorilo vrata jedne od najcjenjenijih štala u zemlji, one trenera Philipa Hobbsa. Tamo je provela pet sezona, radeći kao punopravni član tima i živeći svoj san. Svakoga je dana bila okružena legendarnim konjima poput Menoraha, Captain Chrisa i Balthazar Kinga, a imala je i privilegiju jahati ih. Ipak, dva su konja obilježila to razdoblje: Sausalito Sunrise i Fingal Bay, o kojima se brinula i koje je jahala svaki dan tijekom četiri godine. Vrhunac njezine karijere u štali dogodio se na najsvetijem tlu britanskog konjičkog sporta. Godine 2014., na slavnom Cheltenham Festivalu, vodila je svog miljenika Fingal Baya u pobjednički krug nakon što je osvojio prestižnu utrku Pertemps Final. Taj je trenutak opisala kao najbolji dan svog života, ostvarenje svega o čemu je maštala od onog kišnog dana u Worcesteru. Njezina ljubav prema sportu odvela ju je i preko oceana, gdje je tri mjeseca radila u Pennsylvaniji za trenerski par Leslie i Paddyja Younga, putujući i natječući se diljem Amerike, od Kentuckyja do Georgije.
Ipak, u pozadini njezinih misli tinjala je još jedna ambicija. Sanjala je o tome da postane džokejka i okuša se u amaterskim point-to-point utrkama. Uštedjela je novac od plaće i na aukciji kupila vlastitog konja kojeg je sama trenirala. Dobila je i nekoliko prilika da jaše za druge vlasnike, no karijera u sedlu nije se razvijala kako je planirala. A onda se dogodio trenutak koji je sve promijenio. Tijekom jedne utrke, njezin je konj proklizao u zavoju i oboje su se uz tresak srušili na tlo. Težak pad bio je brutalan podsjetnik na opasnosti kojima se jahači svakodnevno izlažu.
- Bio je to poziv na buđenje. Pitala sam se ima li u ovome dovoljno dugoročne perspektive da opravda ovakve padove i potencijalne ozljede? Ili je pametnije sačuvati ono malo kvocijenta inteligencije što mi je ostalo i započeti karijeru u medijima?
Taj je trenutak bio prekretnica. Odlučila je da je vrijeme za promjenu smjera i upisala je ubrzani tečaj novinarstva, gdje je stekla diplomu s najvišim ocjenama, takozvanim “Gold Standardom”. Vrata medijskog svijeta, međutim, nisu se odmah otvorila.
Njezin proboj u novinarstvo dogodio se na potpuno neočekivan i dramatičan način, potaknut željom da zaštiti voljenu osobu. Njezin partner, džokej Ciaran Gethings, bio je žrtva žestokog internetskog zlostavljanja nakon jednog pada s konja. Na društvenim mrežama lažno su ga optužili da je namjerno skočio s konja nakon pogreške na preponi. Uslijedila je lavina uvreda i prijetnji upućenih tada 22-godišnjem džokeju koji se tek probijao u sportu. Kate se osjećala bespomoćno. Situacija je eskalirala kada je vodeći trkaći list, Racing Post, nazvao Ciarana za komentar i, unatoč njegovu odbijanju, objavio priču koja je, prema njezinom mišljenju, samo dolila ulje na vatru. Bijesna što se njezinog partnera dodatno napada, odlučila je uzeti stvar u svoje ruke. Znajući da je on previše blage naravi da bi se sam branio, napisala je oštar e-mail uredništvu Racing Posta, žaleći se na članak.
Odgovor je stigao trenutačno, i to od samog glavnog urednika, Brucea Millingtona. Objasnio joj je zašto je priča objavljena i pitao može li je nazvati. Unutar sat vremena, urednik ju je nazvao s neobičnom ponudom: želio joj je dati priliku da napiše vlastiti članak kao odgovor. Zgrabila je priliku i napisala strastven tekst o psihičkom zlostavljanju kojem su džokeji izloženi na društvenim mrežama, koristeći Ciaránov slučaj kao glavni primjer. Nije očekivala gotovo ništa, no sljedećeg se dana njezina priča našla na naslovnici Racing Posta. Bio je to nevjerojatan trenutak za ambicioznu novinarku, ali i pobjeda za važnu temu koja je napokon dobila zasluženu pozornost. Ta joj je suradnja otvorila vrata i nastavila je pisati za list o raznim temama, od krize radne snage u štalama do važnosti amaterskih utrka.
Iako je njezin prvi novinarski istup bio borba protiv internetskog zlostavljanja, ubrzo je i sama, kao javna osoba, postala meta. Prelaskom na televiziju i porastom popularnosti, suočila se s mračnom stranom slave. U nedavnom intervjuu otkrila je koliko je teško nositi se s konstantnim kritikama. “Na društvenim mrežama secirali su me zbog svega: načina na koji govorim, kako izgledam, kakva mi je frizura, kako se odijevam. Razvila sam prilično debelu kožu tijekom godina, ali to je bio proces”, priznala je. Najgori dio, kaže, nije sama uvreda, već psihička igra koja joj prethodi.
- Kada znate da će neki vaš video biti objavljen, počnete unaprijed predviđati što će netko reći... To je najgore. Mozak vam se počne prilagođavati načinu na koji trolovi razmišljaju. A onda, kada taj komentar stigne, jer ste ga već očekivali, počnete osjećati kao da je opravdan. Tada vam se to počne poigravati s glavom.
Njezina otvorenost o ovom problemu baca svjetlo na pritisak s kojim se suočavaju mnoge žene u sportskim medijima, gdje se njihov izgled i pojava često ocjenjuju strože od njihove stručnosti.
Unatoč svim izazovima, Kate je imala jasan cilj: raditi za Sky Sports. To je bio san koji je gajila od djetinjstva, gledajući s ocem bezbrojne sportske prijenose. Taj san bio je i posveta njemu, koji je preminuo prije osam godina i nije doživio njezine najveće uspjehe. “Boli me kad pomislim na sve nevjerojatne dane u mojoj karijeri koje je propustio. Ali znam da je svaka trunka sreće koju sam doživjela zbog utrka rezultat puta na koji me on postavio, i u tome ću uvijek nalaziti utjehu.” Put do Skya bio je trnovit. Nije dolazila iz poznate trkaće obitelji i nije imala “ime” koje bi joj otvaralo vrata.
- Moji su roditelji bili učitelji, nisam imala nikakvu polugu u sportu. Osjećam da sam morala sama isklesati svoj put i reputaciju.
Pristupala je producentima, molila za priliku, no više je puta odbijena s objašnjenjem da jednostavno “nema uloge” za nju. Ipak, njezina upornost se isplatila. Kada se otvorila prilika za vođenje jedne emisije, dobila ju je gotovo “slučajno”, jer za razliku od drugih voditelja, kao slobodna novinarka nije bila vezana ugovorom ni za jednu kladionicu. Bila je na pravom mjestu u pravo vrijeme, ali samo zato što se sama tamo postavila. Uz stručnost, Kate je na ekrane donijela i ljubav prema modi, svjesno spajajući ta dva svijeta.
- Znam da će se mnogi ljubitelji utrka buniti i reći da modi nema mjesta u sportu, ali ja se nadam da gradim most. Utrke su moja prva ljubav, no volim i dotjerivanje. To privlači novu publiku. A ako je nešto estetski ugodnije, veća je vjerojatnost da će nas privući.
Njezina svestranost i ljubav prema sportu općenito nedavno su je odvele u potpuno nove vode. Iako je kao djevojčica, inspirirana džokejkama Ninom Carberry i Katie Walsh, sanjala da postane prva žena koja će pobijediti na Grand Nationalu, njezina karijera sada ide u drugom smjeru. Na iznenađenje mnogih, u sezoni 2024./25. postala je nova voditeljica VillaTV-a, klupske televizije nogometnog kluba Aston Villa. “Presretna sam zbog nove pozicije”, objavila je, a navijači su je dočekali s oduševljenjem, poručivši joj da se pripremi na “vlak smrti”, ali da će je klub zarobiti zauvijek. Za nju, koja je uz utrke velika obožavateljica i nogometa (navija za Liverpool) i kriketa, to je bio prirodan korak. Kate Tracey danas živi u Gloucestershireu, petnaestak minuta od trkališta Cheltenham, sa svojim, kako ga od milja zove, “blesavim prugastim mačkom” Figom. Iako zbog brojnih obveza više ne može jahati kao nekada, i dalje triput tjedno radi u štali trenera Toma Georgea. Jer, kako kaže, onaj tko se jednom zarazi trkaćim virusom, ne može ga se riješiti. To je strast koja je oblikovala njezin život, od blatnjavog trkališta do svjetala najvećih sportskih pozornica.