U povijesti hrvatske neovisnosti, u političkom smislu, nije bilo važnijeg sportskog dometa od srebra košarkaša na Olimpijskim igrama u Barceloni. Taj finale za mladu hrvatsku državu imao je neprocjenjivu političku važnost i predstavljao je globalnu diplomatsku i političku promociju tek priznate Republike Hrvatske. Jest, od velike važnosti je bila i bronca nogometaša na Svjetskom prvenstvu 1998., samo tri godine nakon oslobođenja hrvatskih teritorija od srbočetničkih okupatora, no ovo se događalo usred opsade i razaranja, pa je ovaj sportski uspjeh predstavljao i poticaj moralu radnika ali o osjećaju nacionalnog zajedništva. A značaj je bio tim veći jer se taj finale protiv Dream Teama, najveće momčadi ikad sastavljene, igrao usred Domovinskog rata. Osim što je to, ispred milijardi televizijskih gledatelja, bilo predstavljanje jedne mlade države svijetu to je bio i simbol hrvatske otpornosti i nacionalnog ponosa te svojevrsno priznanje suvereniteta.
Ovim riječima bi vam, otprilike, povjesničar sporta pojasnio značaj trenutka u kojem se Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Danko Cvjetićanin i društvo suprotstavljaju Michaelu Jordanu, Magicu Johnsonu, Larryju Birdu, Patricku Ewingu, Karlu Maloneu i ostalim superzvijezdama NBA košarke. A o svemu što su članovi hrvatskog Dream Teama prolazili tijekom kvalifikacija za Olimpijske igre, kako su proživljavali utakmice ali i zvuke eksplozija i metaka koji su stizali ih domovine, američki filmaš Jack Barić odlučio je snimiti dokumentarni film. A on nam se, još za jednog prijašnjeg razgovora, ovako predstavio:
- Rođen sam u San Pedru, u obitelji hrvatskih emigranata. Moj otac rođen je na Ugljanu a mama na Dugom otoku. Moj prvi jezik je bio hrvatski i tek kada sam imao pet godina počeo sam učiti engleski da bih mogao krenuti u školu. Učitelji su bili ljuti na moje roditelje jer ja po dolasku u školu nisam htio učiti engleski. Ironično, već krajem te prve godine ja sam već jako dobro znao engleski da sam u razredu bio prevoditelj mojem rođaku iz San Pedra. Od tog trenutka pa do danas moj hrvatski je postajao sve lošiji a engleski sve bolji a jedino kada pričam hrvatski su nogometne utakmice nas Hrvata koje igramo svako nedjeljno jutro no riječi koje tada rabimo nisu za vaše novine.
Njegov profesionalni razvoj je pak išao ovako.
- Nakon završenog fakulteta, moj prvi posao bio je prodaja oglasa u jednom magazinu i tako sam i došao u medije gdje sam dospio i do izdavača vlastita magazina. Nakon 15 godina izdavanja istog odlučio sam raditi dokumentarne filmove i dosad sam ih snimio osam a među njima i onaj o tome kako su lučki radnici u vrijeme velike depresije osnovali svoj sindikat ili pak o povijesti rivaliteta u američkom koledž nogometu između USC-a i UCLA-e. Ovdje sam, u suradnji s HRT-om, radio projekt nazvan "Godina Oluje", seriju od četiri epizode o operaciji "Oluja" a oni su me angažirali jer su vidjeli kako sam napravio dokumentarac o suđenju za navodni ratni zločin Anti Gotovini.
Ovih dana Jack Barić snimio je seriju intervjua sa svjedocima vremena pa tako i s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem.
- Kada sam premijeru postavljao diplomatska pitanja davao mi je standardne odgovore no kada je pričao o košarci on se smiješio. Uvjerio sam se da on zbilja voli košarku pa je i on svojevrsni dokaz da sport spaja ljude. Bili vi običan tip iz bara ili premijer zemlje, navijat ćete za isti tim. Ljudi inače vole pričati o svojim sjećanjima iz mladosti pa tako i premijer Plenković koji je s guštom pričao o Ciboni i Jugoplastici iz najboljih dana ali i o hrvatskom Dream Teamu kojeg su u to vrijeme ljudi prihvaćali zdravo za gotovo misleći da će uvijek biti tako. A tek se s vremenskim odmakom shvatilo koliko je to bilo nešto vrlo posebno.
U petak je naš sugovornik razgovarao i sa Stojkom Vrankovićem kojeg poznaje još iz vremena kada je ovaj igrao za LA Clipperse.
- U to vrijeme dogodio se NBA štrajk i prije no što će se nastaviti sezona Stojko je trebao neki sparing. A ja sam u to vrijeme igrao za jedan hrvatski tim u rekreacijskoj ligi koju smo mi zvali Beer League. Bilo nas je deset i imali smo igrače i preko dva metra pa je Stojko zaigrao s nama. Za nas je to bilo jako uzbudljivo jer smo mi iz neke "pivske lige" odjednom igrali s NBA igračem.
Njemu i njegovom timu bilo je pak zabavno u Chicagu intervjuirati Tonija Kukoča.
- Toni nam je ispričao zgodu kojoj smo se smijali no mislim da njegovoj majci u to vrijeme to nije bilo nimalo smiješno. Naime, ona uopće nije znala da Toni, zbog treninga, toliko izostaje iz škole pa je dobila poziv iz ravnateljstva i Toniju je prijetilo izbacivanje iz škole no onda je klupski trener to uspio riješiti.
Kako bi ovaj film na koncu trebao izgledati?
- Za mene su sportske priče vrlo inspirativne i interpretativne a ja kao Hrvat ne mogu zamisliti inspirativniju priču od hrvatske košarkaške reprezentacije na Olimpijskim igrama 1992. Pa neki od tih igrača su i metke morali izbjegavati. Pričao mi je Alan Gregov da se njemu, dok je igrao za Zadar, dogodilo da metak snajperista razbije zadnje staklo autobusa u kojoj se momčad vozila. Pa to je holivudska priča.
A poznata je špranca po kojoj se rade holivudski sportski filmovi.
- Oni su uvijek takvi da se netko mali bori s nekim velikim, priče o autsajderima koji se nekako probiju do borbe za trofej i slave. Sjetite se samo "Rockyja" koji je bio "nobody" pa se borio za naslov svjetskog prvaka. I ovaj film ima takvu vrstu priče jer naši košarkaši nisu znali da će igrati na Olimpijskim igrama. Za to su morali proći dvije razine kvalifikacija a na kraju su završili u olimpijskom finalu. A u to vrijeme rijetko je tko znao što je Hrvatska. Mnogi su mislili da je to zemlja bivšeg Sovjetskog saveza. A reprezentacija te male zemlje, koja je "došla niotkuda", praktički iz rata, odjednom igra finale protiv najvećeg tima ikad sastavljenog.
Zabavnu priču, kazuje nam Jack Barić, ispričao mu je Franjo Arapović a zacijelo će puno toga zanimljivog čuti i od Ace Petrovića, pomoćnika tadašnjeg izbornika Petra Skansija:
- Ispričao nam je Franjo da je Dino Rađa imao sa sobom veliki kazetofon i onda su oni u Olimpijskom selu puštali glazbu i stvorili opuštenu atmosferu u kojoj su mnogi htjeli sudjelovati. Znate kakvi su Hrvati, čim se okupe trojica ili više tu postoji veliki potencijal i da se zapjeva.
Inače, prvu hrvatsku olimpijsku medalju izborio je Goran Ivanišević u singlu a potom i u dublu s Goranom Prpićem.
- Nadam se da ćemo i njega imati u filmu jer on je na otvorenju Igara nosio zastavu. On bi trebao biti dio ove priče. Sve to što su postigli on i košarkaši je holivudska priča a moj posao kao redatelja i producenta jest da film napravim tako da Hollywood to razumije i da to bude dovoljno zanimljiv film za američku publiku a potom i šire. Da je Hrvatska u finalu igrala sa Španjolskom, Brazilom, Njemačkom ili nekim četvrtim to ne bi bila priča za Hollywood a s obzirom na to da je Hrvatska igrala protiv originalnog Dream Teama onda je to zanimljivo za američku publiku.
Kakav je plan? Kada bi film trebao biti premijerno prikazan?
- Plan je da ga premijerno prikažemo par dana prije otvaranja Igara u Los Angelesu jer to je olimpijski film. S obzirom na to da će moj San Pedro biti domaćin Hrvatskoj kući bilo bi lijepo imati premijeru ondje uz nazočnost što više olimpijaca koji će se natjecati na tim Igrama. U San Pedru će se odvijati natjecanja u jedrenju a u gradu do nas, a to je Long Beach, igrat će se vaterpolo i rukomet pa će i to za nas Hrvate biti jako važna lokacija.
Naš sugovornik kazat će nam da on nije, za razliku od nas, iznenađen što nitko od hrvatskih filmaša dosad nije ništa snimio na ovu temu. A recimo, Litvanci imaju dokumentarac o svojoj brončanoj reprezentaciji kojoj je to također bio prvi nastup na Olimpijskim igrama?
- U Hrvatskoj napraviti ovakav film nije moguće ako nemate spremnost nacionalne televizije da investira puno novca jer to smatra nečim od nacionalnog interesa pa je spremna i na financijske gubitke. Mi radimo film za globalnu publiku i to ga onda čini mogućim snimiti.