U samo godinu dana Jasmin Mekić je utjelovio dvije sasvim različite uloge, onu Šimuna Novaka u "Sjenama prošlosti" i sada načelnika Zdravka Šušnjaru u "Divljim pčelama". Iako su ova dva lika dijametralno suprotna, Mekić je ušao u njihovu bit i jednako odličan je u obje RTL-ove serije što mu je donijelo popularnost, toliku da su pojedina kućanstva nabavljala dodatni televizor zbog "Sjena prošlosti"....
Kada se danas osvrnete na lik Šimuna Novaka, što je on najviše promijenio u vama kao čovjeku i glumcu?
Jako dobro pitanje i moram priznati da nisam o tome sve do sada razmišljao. Kada gledam unazad profesionalni, a i osobni put - bio je jako intenzivan. Ne mogu reći da nisam igrao velike uloge u prijašnjim TV projektima, ali uloga Šimuna na neki je način upravo sve ono što jednu glavnu mušku ulogu čini velikom ulogom. Sigurno su radne navike došle kao velika promjena u smislu pripreme i samog intenziteta snimanja serije. Ali ono što nosim u sebi nakon glavne muške uloge u "Sjenama prošlosti", jedna je vrsta glumačke lakoće prožeta zacementiranim samopouzdanjem i vladanje glumačkom tehnikom kada su u pitanju kamera i kadar. Je li uloga što promijenila u meni kao čovjeku? Sigurno. Gotovo 14 mjeseci bio sam odsutan, odnosno, nisam bio prisutan 100 posto i dostupan svojoj obitelji. Zapravo, vidio sam što znači biti odsutan na taj način i želim biti prisutniji. Neke stvari prihvaćamo zdravo za gotovo sve dok nas život ne dovede i ne postavi u druge okolnosti. Kao da nas testira. Upravo me taj test ojačao i još više učvrstio moju poziciju oca i muža u obitelji i domu.
Serija "Sjene prošlosti" postala je iznimno popularna. Kada ste prvi put osjetili da je taj projekt "kliknuo" s publikom?
Nakon prvog čitanja scenarija shvatio sam da je to priča koja će privući publiku, a nakon prve klape, odnosno, prvog dana snimanja, kada sam shvatio da je kvaliteta snimanja podignuta na visoku razinu kao i sama tehnologija. Dakle, korišteni su filmski objektivi, direktori fotografije koji su se potrudili da kadrovi budu atraktivni, pažljivim postavljanjem svijetla, o lokacijama da ne govorim. Trenutak kada sam shvatio da će "Sjene prošlosti" biti hit, bio je već kada smo snimali najavu, trailer za seriju. I sam casting, moji kolegice i kolege. Jako brzo sam shvatio da je pogođen odabir glumaca za sve uloge i bilo je i više nego jasno da ćemo napraviti promjenu.
Što vam je bilo najizazovnije u pripremi Šimuna, emocionalni slojevi lika ili tempo snimanja?
Sigurno tempo i sama dinamika snimanja je bila izazovnija u pripremi za svaki snimajući dan. Uvijek kažem da je najspremniji onaj glumac koji je u TV seriji. Snimate i do 18 scena dnevno. Riječ je o velikoj količini koncentracije koju morate imati da biste snimili samo jednu scenu. Od vas se očekuje da ste došli spremni s naučenim i analiziranim scenama, čak i prijedlozima. Doslovce imate dva ili tri pokušaja da snimite scenu i u ta dva ili tri pokušaja sama dramska egzekucija scene mora biti besprijekorna. Tu je razlika između filma i TV serije. Na filmu provedete jedan cijeli dan za dvije ili tri scene, dok tu istu količinu energije, motivacije i inspiracije morate imati u roku od ništa kad je TV u pitanju.
U "Divljim pčelama" ulazite u potpuno drugačiji svijet u 50-e godine, patrijarhat i teške društvene okolnosti. Kako vas je dojmio Zdravko Šušnjara, načelnik Vrila?
Zdravko je naš, čovjek iz naroda, kolokvijalno rečeno. Nema visoku naobrazbu, kao i svi, ali je socijalno inteligentan. Čovjek iznimno motiviran da, pored funkcije koju obnaša, a to je načelnik, postane i nešto veće. Ono što mi je u profesionalnom smislu jako važno je da igram dijametralno suprotne karaktere u dva TV projekta, a to mi čini izazov većim. Također, Šimun i Zdravko su različiti i u izboru glumačkih sredstava pred kamerama. Zdravko, doduše, ima prostora za jednu vrstu komičnosti u situacijama, ali tu moram biti oprezan da ne prijeđem granicu. Veselim mu se iz dana u dan.
Vjerujem da su vam ove dvije uloge donijele popularnost kod publike, zaustavljaju li vas prolaznici i susjedi i što vam najviše govore obožavatelji, je li bilo zanimljivih susreta?
Sve zanima samo jedno, a to je što će biti sljedeće ili koga više neće biti. Zanimljivo je slušati pitanja i u kojoj mjeri se obožavatelji poistovjećuju sa situacijama ili navijaju za određene likove i koliko ih se sve to tiče zapravo. S druge strane, bilo je i susreta u kojima sam kao Šimun bio okrivljen jer su muževi morali kupovati i drugi TV jer nisu mogli gledati nešto drugo a da nisu "Sjene prošlosti".
Snimanja ovakvih serija je dosta zahtjevno, kako se psihički i fizički nosite s tim naporom, što vam pomaže?
Saznanje da je danas novi dan i kako danas mogu biti bolji u kadru. To me uvijek motivira. Taj sljedeći dan. Budući da je radni snimajući dan počinjao već u pet ujutro s ustajanjem, a završavao kasnije u noći s pripremanjem scena za sutra, znalo je biti izazovno. Ali netko je nekada rekao: "Ako voliš ono što radiš, nikad nećeš morati raditi." I to je istina.
Pri odabiru fakulteta najprije ste upisali medicinu, zašto taj fakultet i kako je na kraju došlo do upisa na Akademiju?
Izbor medicinskog fakulteta nije bio moj. Zapravo, nisam ni znao da se otvorila Akademija dramskih umjetnosti u mojoj rodnoj Tuzli. Da jesam, ne znam kako bi sve išlo. Ali upisao sam medicinski fakultet jer sam želio "mir" u kući. Naravno da sam bio u zabludi vjerujući u to jer sam time lagao i sebe i svoje. Ali nisam se osjećao krivim tako što sam bježao sa sata anatomije i išao gledati svoje buduće kolege na prvoj godini predmeta gluma s obzirom na to da su predavanja bila otvorenog tipa. Prvi susret s glumom je počeo u trećem razredu gimnazije, kada nas je razrednica upoznala s dramskom sekcijom. Bilo mi je dovoljno da nastavim s tim i u Deptford High School u New Jerseyju '98, kada sam otišao tamo završiti zadnji razred. Sve me zanimalo vezano za scenu, gluma, režija, pa čak i skripter, ton majstor, scenograf, sve što ima veze s tom magijom na sceni.
U dva navrata ste se školovali u Americi, kako je to iskustvo utjecalo na vas i jeste li se bavili mišlju da pokušate karijeru graditi u Americi?
Drugi put sam otišao u Kaliforniju 2007. godine kao stipendist JFDP programa Američke vlade koja potiče mlade asistente i profesore da odu, istražuju oblast koje nema u njihovu matičnom programu s ciljem pokretanja istog jednom kada se vrate. Nakon što sam se vratio na Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli, pokrenuo sam novi jednosemestralni predmet - gluma i film jer sam shvatio da mladi završavaju akademije sa 0 posto iskustva ili praktičnog znanja iz filma, iskustva pred kamerama, upoznavanje s kadrovima i tako dalje. Ali tada, sa 27 godina, nisam razmišljao da ostanem jer sam znao da ne bi bio sretan ganjajući glumačku karijeru tamo. Mislio sam da ću više s tim stečenim znanjem napraviti kad se vratim doma i biti sretan nego živjeti pod konstantnim pritiskom i na kraju završiti radeći nešto drugo u Americi. Da se razumijemo, našao bih neki posao u roku od 24 sata, ali bih li bio sretan radeći nešto što me ne ispunjava?
Čime vas je Rijeka kupila, zbog čega ste zavoljeli ovaj grad?
Već odavno Rijeku zovem svojim domom jer to i jeste. Ljudi čine razliku i posebni su u Rijeci. To progresivno, otvoreno razmišljanje kao i stavovi krase ovaj grad. Mentalitet je drugačiji zbog otvorenosti mora - otvorenost uma, a s druge strane, ovo je luka kroz koju je puno ljudi prošlo, stranaca, domaćih, grad koji je promijenio osam političkih režima i zastava u zadnjih 120 godina. Ljudi su se navikli ovdje na promjene i ne libe se prihvatiti drugačije. To je ljubav.
A čime vas je osvojila vaša životna partnerica, kako je izgledao vaš sudbonosni susret?
Naš sudbonosni susret se dogodio u klubu, iako su uvelike tada bile društvene mreže u opticaju. Prišao sam joj na staromodan način s osmijehom, lijepim riječima i komplimentima, ali s mjerom. Nadovezujem se na prethodan odgovor, a to je da je ona slobodna, lijepa žena u divnom gradu s otvorenim i opuštenim stavovima. Upravo je to jedan od razloga koji me privukao - razmjenjujemo stavove i razmišljanja, razumijemo i volimo crni humor, a s obzirom na to da je uvijek imala kućne ljubimce, naučila me i toj ljubavi tako da me danas naša dva francuska buldoga nasmijavaju i opuštaju.
Kako se nosite s razdvojenosti od partnerice i vašeg petogodišnjeg sina dok snimate u Zagrebu, kako nadoknadite to izgubljeno vrijeme?
Moram priznati da mnoge žene ne bi mogle ovo što ona može. Bila je praktički samohrana majka u razdoblju od 14 mjeseci, kada smo se viđali jednom tjedno, i to je bila nedjelja. Shvatio sam kakav život imaju pomorci, samo je njima još teže jer kad odu - ne vraćaju se mjesecima. Ja sam bio donekle tu, Zagreb - Rijeka nije daleko, ali bilo je izazovno i teško nekada. Ti trenuci kada su oni dolazili u Zagreb dok sam snimao, bili su mi sve iako sam i tada snimao, ali to saznanje da su tu, činilo me opuštenijim.
Koliko se odgoj vašeg sina razlikuje od odgoja vaših roditelja, u čemu ste drugačiji?
Ne možemo kriviti naše roditelje jer su bili odgajani u drugom sustavu i okruženju. Nije tu bilo puno zagrljaja a da mi otac kaže "volim te", ma ne, nikada, to se podrazumijevalo. Mislim da danas više razgovaramo sa svojom djecom, i to je ispravno. Ispravno je i znati i poštovati autoritet, a ne na način koji smo mi uživali prije 35, 40 godina. Razgovor i pokazivanje znanja, strpljenja stvara autoritet u djeci i gradi bolju sliku nas kao roditelja.
Kada biste mogli svom mlađem sebi šapnuti jednu rečenicu prije prve audicije, što biste mu rekli?
Nemoj da ti je toliko stalo do toga. Kad nam je stalo do nečega, nije nam svejedno, kada nam nije svejedno, strah nas je i trema, kada imamo tremu - nismo svoji.
Kad ste se posljednji put osjećali baš ponosno na sebe i kao glumac i kao čovjek?
Ovo su sada godine kada se osjećam ponosno u oba smisla jer sam i roditelj i muž. Glumac u meni ostvaruje onaj san koji sam imao i koji se ostvaruje, a čovjek u meni je na mjestu na kojem i treba biti. Zaokružen obiteljskom podrškom, srećom i profesionalnim uspjesima.
U današnjem društvu kod nas postoje jake podijeljenosti od lijevih i desnih pa na dalje, kakve osjećaje kod vas izazivaju takve podjele i koliko vas uopće zabrinjava današnja slika društva u Hrvatskoj?
Polarizacija u demokratskom društvu je uvijek bilo i bit će. Uvijek će se ljudi dijeliti po svojim političkim uvjerenjima, ali ne bi smjeli po moralnim načelima. Sloboda govora bi trebala postojati, ali ljudi nemaju granice i slobodu govora mijenjaju s govorom mržnje s uvjerenjem da je to sloboda govora i onda imamo problem. Svaki put kada imamo slabiju ekonomiju, raste nezadovoljstvo koje vodi ka ekstremizmu. Čovjek u tom slučaju krivi sve i svi su mu krivi. Borim se s mišlju da je sve vezano uz ekonomiju. Snažno gospodarstvo nema tih podjela ili ih ima u maloj mjeri jer su svi sretni. Drugi problem je u mentalitetu i srčanosti jer možemo imati različita stajališta, ali imam osjećaj da je kod nas jako izražena netrpeljivost ako se ne slažemo i apriori te stavljam u ladicu s onima koji su protiv mene. Ako ne razmišljamo isto, ti si protiv mene i osjećam se ugroženo. Jednom kada izbacimo tu vrstu narativa, krenut ćemo dalje.
Kako biste pozicionirali kulturu danas u odnosu na vrijeme kada ste vi počeli karijeru, jesu li vidljive promjene i pomaci ili još uvijek premalo ulažemo u kulturu?
Uvijek može bolje, to je sigurno. Dosta se snima u Hrvatskoj, zahvaljujući ljepotama Hrvatske, mi smo se promovirali na ovaj ili onaj način. Kazalište je u usponu svake godine jer se dobro koriste fondovi EU, ali mislim da bi se u filmsku infrastrukturu moglo više strateški ulagati i time još više privući strane produkcije u našu zemlju. Zašto bi Mađarska ili Češka imale studije zbog kojih se i dolazi snimati u Europi? Jadran film je prije 45 godina bio jedan od vodećih filmskih studija u Europi. Razumijem da postoje prioriteti u strateškoj obnovi i razvoju ekonomije jedne zemlje, ali ne bismo smjeli zanemarivati ulaganje u umjetnost, kazalište i film koji su, uz sport, najbolji ambasadori jedne zemlje.
Bliži se i kraj godine, kako zamišljate svoju 2026., koje želje biste voljeli ispuniti?
Zamišljam je u putovanjima s mojom obitelji jer sam dosta zauzet i želim učiniti nešto lijepo za sve nas. Zamišljam je u zdravlju i još više smijeha i druženju s našom širom obitelji i prijateljima.