Priča o Wallis Simpson, vojvotkinji od Windsora, jedna je od najpoznatijih ljubavnih, društvenih i političkih drama 20. stoljeća. Iza glamura, skandala i povijesne abdikacije, međutim, krila se i puno mračnija završnica: godine izolacije, bolesti, ovisnosti o drugima i, prema svjedočanstvima ljudi koji su joj bili bliski, duboke osobne nemoći i moguće manipulacije. Wallis Simpson, američka društvena figura i dvostruka razvedenica, ušla je u povijest kada je kralj Edward VIII. odlučio napustiti britansko prijestolje kako bi se mogao oženiti njome. Njegova odluka 1936. izazvala je jednu od najvećih ustavnih kriza u modernoj britanskoj povijesti i trajno obilježila odnose unutar kraljevske obitelji. Tadašnji premijer Stanley Baldwin i britanska vlada jasno su Edwardu dali do znanja da bi brak s Wallis Simpson, ženom koja je iza sebe već imala jedan razvod i bila u postupku drugoga, bio politički i vjerski neprihvatljiv za britanskog monarha, osobito zato što je kralj ujedno bio i poglavar Engleske crkve. Edward je, suočen s izborom između krune i žene koju je volio, izabrao Wallis. Njegov mlađi brat Albert postao je kralj George VI., a Wallis je u očima mnogih članova kraljevske obitelji, osobito kraljice majke, ostala osoba koju su smatrali odgovornom za duboki obiteljski i državni potres. Odnosi su dodatno bili narušeni osobnim netrpeljivostima i uvredama, među kojima se često spominjao i nadimak “Cookie”, kojim je Wallis navodno nazivala svoju šogoricu.
Nakon abdikacije, vojvoda i vojvotkinja od Windsora započeli su novi život daleko od britanskog dvora. Godinama su živjeli u Francuskoj, putovali, družili se s bogatim i utjecajnim ljudima te sudjelovali u zabavama visokog društva u Europi i Americi. Njihov život izvana je djelovao raskošno i gotovo nestvarno: vile, večere, dragulji, modni saloni, poznanstva s aristokracijom, milijunašima i slavnim osobama. Ipak, iza sjajne fasade nalazio se odnos koji je bio snažan, ali i iznimno zatvoren. Edwardova privrženost Wallis često se opisivala kao gotovo opsesivna. Johanna Schutz, koja je radila kao njihova privatna tajnica, kasnije je govorila da je vojvoda svakodnevno čekao Wallis na vrhu stepenica kako bi je ispratio iz kuće, a zatim je ponovno dočekivao kada bi se vratila. Prema njezinu svjedočenju, Wallis je katkad davala do znanja da se osjeća “zarobljeno” takvom ljubavlju, no njih dvoje ipak su ostali zajedno i međusobno odani sve do Edwardove smrti.
Kada je Edward umro 1972. godine, u 77. godini života, Wallis je bila duboko potresena. Gubitak supruga za nju nije značio samo kraj braka nego i kraj svijeta koji su zajedno izgradili nakon abdikacije. Johanna Schutz tada joj je postala jedna od najvažnijih osoba u svakodnevnom životu. Kasnije je izjavila da vojvodu nije mogla zamijeniti, ali je mogla ostati uz vojvotkinju i pružiti joj podršku. Upravo nakon Edwardove smrti Wallisin se život počeo postupno urušavati. Vojvoda je godinama živio iznad svojih stvarnih mogućnosti, a velik dio njegova prihoda dolazio je iz kraljevske apanaže, za koju je i sam smatrao da nije dovoljna za životni stil na koji su se naviknuli. Nakon njegove smrti Wallis je morala smanjiti troškove i odreći se dijela luksuza koji je desetljećima bio dio njezine svakodnevice. Francuska joj je omogućila da ostane u pariškoj rezidenciji, poznatoj kao Villa Windsor, uz povoljne uvjete najma. No ono što je trebalo biti mirno utočište za starost postupno se, prema kasnijim svjedočanstvima, pretvorilo u mjesto osame. U tom razdoblju sve važniju ulogu u njezinu životu počela je imati francuska odvjetnica Suzanne Blum. Isprva je njihov odnos bio profesionalan: Blum je trebala štititi interese ostarjele i sve slabije vojvotkinje. Međutim, prema tvrdnjama nekih ljudi iz Wallisina okruženja i prema prikazima u kasnijim biografijama, taj je odnos s vremenom prerastao u odnos izrazite kontrole. Kraljevski biograf Hugo Vickers opisivao je Blum vrlo oštro, predstavljajući je kao osobu koja je, pod krinkom brige i pravne zaštite, postupno preuzimala nadzor nad Wallisinim životom, domom i imovinom.
Prema tim svjedočanstvima, Blum je korak po korak udaljavala ljude koji su dotad bili bliski vojvotkinji. Navodno je najprije potisnula njezine ranije pravne savjetnike, zatim smanjivala utjecaj osoblja, a potom ograničavala i pristup prijateljima. Posjetiteljima se govorilo da je vojvotkinja preumorna, preslaba ili nedovoljno dobro da bi ih primila. Wallis se u isto vrijeme zdravstveno sve više pogoršavala. Patila je od teških posljedica starosti i bolesti krvožilnog sustava, a spominjala se i ateroskleroza, koja je mogla pridonijeti zbunjenosti, slabljenju pamćenja i dezorijentiranosti. U kasnijim godinama navodno je ponekad vjerovala da je Edward još živ, što pokazuje koliko se njezino mentalno stanje promijenilo.
Posebno se često spominje pad iz kreveta nakon kojega, prema tvrdnjama svjedoka, dugo nije dobila odgovarajuću medicinsku skrb. Tek kasnije navodno je ustanovljeno da je imala slomljen kuk. Tijekom boravka u bolnici Suzanne Blum navodno je uvjerila Wallis da joj njezin dotadašnji odvjetnik pokušava otuđiti novac, nakon čega je Blum postala njezina glavna, a zatim i gotovo jedina pravna zastupnica. Johanna Schutz kasnije je tvrdila da je Blum vojvotkinju zastrašivala i govorila joj kako bi je francuske vlasti mogle izbaciti iz kuće ako svoju imovinu ne ostavi Institutu Pasteur. Prema Schutzinu svjedočenju, Wallis je u tom razdoblju bila slaba, uplašena i sve manje sposobna samostalno odlučivati. Ubrzo su, prema istim tvrdnjama, iz kuće počeli nestajati osobni predmeti: nakit, satovi, umjetnine i uspomene koje su pripadale vojvodi i vojvotkinji. Dio predmeta navodno je darovan ili proslijeđen poznanicima, a dio je, prema optužbama, završio pod kontrolom same Blum. Takvi postupci bili su osobito kontroverzni jer se često ističe da je Edward želio da se određeni dijelovi njihove imovine nakon Wallisine smrti vrate britanskoj kraljevskoj obitelji. Schutz je iznijela i vrlo ozbiljne optužbe, tvrdeći da su medicinske sestre koje je angažirala Blum vojvotkinju držale pod jakim lijekovima, zbog čega je bila gotovo potpuno nesvjesna onoga što se događa oko nje. Te tvrdnje ostale su dio mračne i teško provjerljive priče o Wallisinim posljednjim godinama, ali su snažno oblikovale kasniji dojam javnosti o njezinu kraju.
Kako je Wallis sve više gubila sposobnost prepoznavanja ljudi i razumijevanja vlastite situacije, Schutz je 1978. donijela bolnu odluku da ode. Za ženu koja je godinama bila uz vojvotkinju, to je bio težak prekid, ali je smatrala da više nema utjecaja ni mogućnosti pomoći. Nakon toga Wallisina izolacija postala je još izraženija. Njezini voljeni psi navodno su uklonjeni iz kuće, uz obrazloženje da predstavljaju mogući rizik od infekcije. Usluge frizera i uobičajena njega, koje su nekoć bile sastavni dio njezina identiteta i javne slike, postupno su ukinute ili svedene na minimum. Luksuzna kozmetika zamijenjena je jeftinijom, a uvjeti u kojima je živjela, prema svjedočanstvima osoblja, bili su sve skromniji i tužniji.
Medicinska sestra Elvire Gozin kasnije je izjavila da je vojvotkinja umrla u bijedi i da je bila zatočenica u vlastitom domu. Takva izjava sažima tragičan paradoks Wallisina života: žena zbog koje je jedan kralj napustio prijestolje, žena koja je desetljećima bila simbol luksuza, skandala i visoke mode, posljednje je godine navodno provela gotovo nevidljiva, izolirana i potpuno ovisna o tuđoj volji. Prema svjedočanstvima ljudi koji su je viđali u tom razdoblju, često je molila da umre i govorila da želi da je Bog uzme. Wallis Simpson, vojvotkinja od Windsora, umrla je 24. travnja 1986. godine, u 89. godini života. Njezina prijateljica Lady Diana Mosley kasnije je rekla da Wallisine posljednje godine nisu bile pravi život te da joj je bilo drago što je napokon umrla, koliko god ta rečenica zvučala okrutno. U njoj se zapravo odražavalo uvjerenje da je smrt za Wallis značila kraj dugotrajne patnje. Nakon smrti, većina njezine imovine i prihoda od prodaje dragocjenosti otišla je Institutu Pasteur u Parizu. Posebno je poznata aukcija njezina nakita održana 1987. u Ženevi, na kojoj je kolekcija postigla izniman uspjeh i dosegnula oko 31 milijun funti. Time je još jednom potvrđen mit o vojvotkinji od Windsora kao jednoj od najpoznatijih žena stila 20. stoljeća, iako je novac otišao u smjeru koji, prema nekim tvrdnjama, nije bio u skladu s Edwardovim željama.
Pogreb Wallis Simpson održan je u kapeli sv. Jurja u Windsoru i bio je kratak, formalan i bez raskoši kakva se mogla očekivati za ženu koja je nekoć stajala u središtu najveće kraljevske drame stoljeća. Na lijesu je bio samo jedan vijenac, koji je poslala kraljica Elizabeta II. Sprovodu su prisustvovali članovi kraljevske obitelji, a Wallis je pokopana uz Edwarda na kraljevskom groblju u Frogmoreu. Prema kasnijem iskazu pokojne princeze Diane, upravo je tada prvi i jedini put vidjela kraljicu kako plače. Tako je završio život žene koju su jedni smatrali zavodnicom i krivcem za abdikaciju, drugi žrtvom hladnog aristokratskog svijeta, a treći osobom koja je, voljela to ili ne, promijenila tijek britanske povijesti. Wallis Simpson desetljećima je bila simbol skandala, elegancije, ambicije i zabranjene ljubavi. No njezine posljednje godine otkrivaju sasvim drukčiju sliku: ne sliku glamurozne vojvotkinje, nego osamljene, bolesne žene čiji je kraj bio obilježen tišinom, strahom i gubitkom kontrole nad vlastitim životom.