U 92. godini života napustio nas je Gino Paoli, pjesnik, glazbenik i jedan od utemeljitelja slavne "genoveške škole" koja je zauvijek promijenila talijansku popularnu glazbu. Preminuo je u svom domu u Genovi, gradu koji je, iako nije u njemu rođen, bio njegova životna i umjetnička luka. Paoli je bio autor bezvremenskih klasika poput "Il cielo in una stanza", "Senza fine" i "Sapore di sale", pjesama koje su postale dio kolektivne memorije ne samo Italije, već i čitavog Mediterana. Njegov stil, obilježen intimnošću, poetskim realizmom i odmakom od pompozne festivalske tradicije, utjecao je na generacije glazbenika, a njegov hrapavi glas bio je zvučna kulisa za nebrojene ljubavi, tuge i životne priče.
Njegov život bio je poput romana, ispunjen ekstremima koji su se neprestano prelijevali u njegovu umjetnost. Godine 1963., na samom vrhuncu slave i usred duboke osobne krize, Paoli je pucao sebi u prsa u pokušaju samoubojstva. Preživio je, no metak je ostao zauvijek smješten uz njegovo srce, preblizu da bi ga se liječnici usudili izvaditi. Živio je s tim komadićem metala u sebi više od šest desetljeća kao stalnim podsjetnikom na tamu koju je pobijedio. Njegov privatni život bio je jednako buran; imao je četvero djece s tri različite žene, uključujući i kćer Amandu Sandrelli iz poznate veze s glumicom Stefanijom Sandrelli, te je proživio intenzivnu ljubavnu i profesionalnu vezu s pjevačicom Ornellom Vanoni. Borio se s alkoholizmom, bio zastupnik u parlamentu na listi Komunističke partije i uvijek, bez dlake na jeziku, govorio ono što misli, ne mareći za posljedice.
Za Hrvatsku, Gino Paoli bio je mnogo više od slavnog talijanskog glazbenika. Bio je "naš čovjek", neraskidivo vezan uz najvećeg kojeg smo imali - Arsena Dedića. Arsen je u Paoliju vidio ne samo uzor, već i brata po duhu, čovjeka koji mu je pokazao put. Često je isticao kako je upravo susret s Paolijevom glazbom, s tom savršenom fuzijom visoke poezije i pristupačne melodije, bio presudan za formiranje njegova vlastitog kantautorskog izraza. Paoli je za Arsena bio dokaz da se o ljubavi, prolaznosti i moru može pjevati drugačije, dublje i iskrenije. Taj umjetnički dug prerastao je u jedno od najljepših prijateljstava na europskoj glazbenoj sceni, prijateljstvo koje je nadišlo jezične i državne granice.
Vrhunac i kruna tog odnosa dogodila se 1973. godine, kada je Gino Paoli stao uz Arsena Dedića i Gabi Novak kao njihov vjenčani kum. Taj čin pretvorio je prijateljstvo u obiteljsku vezu, a Paoli je postao počasni član hrvatske glazbene scene. Njihov odnos bio je prožet dubokim međusobnim poštovanjem; Paoli je o Arsenu govorio kao o "bratu", dok je Arsen za Paolija rekao da je "čovjek koji ga je naučio kako biti svoj". Bila je to veza dvojice mediteranskih melankolika, pjesnika koji su dijelili istu osjetljivost i razumjeli svijet na sličan način, pronalazeći poeziju u svakodnevici, u okusu soli i nebu u jednoj sobi.
Njihova suradnja nije ostala samo na privatnoj razini. Arsen je maestralno prepjevao brojne Paolijeve pjesme, a "Sapore di sale" u njegovoj izvedbi kao "Okus soli" postala je jednako velikim klasikom s ove strane Jadrana. Ta pjesma postala je himna njihova prijateljstva i simbol veze između talijanske i hrvatske kulture. Često su i nastupali zajedno, a koncerti koje su održali ostaju upisani u anale. Posebno se pamti njihov zajednički nastup u dvorani Vatroslav Lisinski 2005. godine, zabilježen na live albumu, kao i posljednji veliki koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture 2009. godine. Ti nastupi bili su više od pukog koncerta; bili su slavlje prijateljstva, umjetnosti i zajedničkog mediteranskog duha koji su njih dvojica tako autentično utjelovljivali.
Paolijeva karijera bila je jednako fascinantna kao i njegov život. Svoj najveći hit, "Il cielo in una stanza", napisao je ležeći na krevetu u bordelu i gledajući u ljubičasti strop, razmišljajući kako se ljubav može dogoditi bilo gdje i bilo kada. Pjesmu je proslavila pjevačica Mina, pretvorivši je u jedan od najvećih talijanskih hitova svih vremena. Zajedno s kolegama i prijateljima poput Luigija Tenca, Fabrizija De Andréa i Brune Lauzija, stvorio je "genovešku školu" koja se suprotstavila sladunjavim kanconama Sanrema i u talijansku glazbu unijela egzistencijalističku dubinu i literarnu ambiciju po uzoru na francuske šansonijere. Njegov kratki izlet u politiku, gdje je od 1987. do 1992. služio kao nezavisni zastupnik na listi komunista, samo je još jedan dokaz njegove svestranosti i nekonvencionalnog karaktera.
Odlaskom Gina Paolija zatvara se jedno veliko poglavlje. Otišao je posljednji velikan generacije koja je naučila Italiju, ali i nas, kako osjećati glazbu na drugačiji način. Iza sebe ostavlja pjesme koje su, poput njegove "Senza fine" (Bez kraja), doista bezvremenske i koje će se pjevati zauvijek. Negdje gore, ponovno se susreo sa svojim kumom i bratom po duhu, Arsenom. A nama ostaje utjeha da su nam dva pjesnika, s dvije strane istog mora, ostavila u nasljeđe glazbu koja će trajati vječno.
Sapore di Sale, sapore di mare.. che hai sulla pelle.. che hai sulle labbra.. kako jednostavna a kako predivna pjesma.. da nije na talijanskom, ne bi tako lipo zvucila.