Slavni američki glazbenik, producent i osnivač benda The White Stripes, Jack White, prolazi kroz iznimno teško razdoblje. Putem svog Instagram profila objavio je da je njegova majka, Teresa Gillis, preminula u 96. godini života. White je podijelio fotografiju svoje majke na pozornici, kako samouvjereno drži mikrofon u kožnoj jakni, ostavljajući dojam žene pune života i energije. Uz fotografiju je napisao kratku, ali dirljivu poruku: "Teresa Gillis, 1930. – 2026. Počivaj u miru s Gospodinom." Nakon toga je podijelio i niz maminih fotografija i dirljivih riječi u spomen na ženu koja je, kako je napisao, oblikovala njegov život i karijeru. "Bila je svetica", započeo je White svoju objavu. "Žena koja je dala toliko svoje ljubavi i sebe svojoj obitelji i svima koje je upoznala. Svakodnevno se molila za sve. Puno se smijala i šalila, posebno u ovim posljednjim danima sa svojom obitelji, kojoj će neizmjerno nedostajati." U objavi je otkrio i intimne detalje koji su je činili posebnom, poput njezine ljubavi prema slagalicama, dobroj poljskoj hrani i pjesmi "Don't Fence Me In" Colea Portera.
Veza između majke i sina bila je iznimno duboka, a White je često isticao jednu posebnu poveznicu. "Bila je najmlađa od desetero djece, baš kao i ja, pa smo imali tu posebnu sponu povrh svega ostalog što mi je dala", napisao je. Obožavatelji su Teresu dobro poznavali jer je bila redovita gošća na sinovim nastupima. White bi je često pozdravljao s pozornice, a neki od najupečatljivijih trenutaka dogodili su se upravo kad bi je pozvao da mu se pridruži. Mnogi pamte njegov koncert u Little Caesars Areni 2018. godine, kada je majku izveo na pozornicu kako bi zajedno zaplesali i otpjevali hit The White Stripesa, "Hotel Yorba". Iste je godine, na koncertu u Poljskoj, potaknuo cijelu publiku da joj za 88. rođendan zapjeva tradicionalnu pjesmu "Sto lat".
Teresa Gillis, rođena Bandyk, odrasla je u jugozapadnom Detroitu kao najmlađe od desetero djece poljskih imigranata, Johna i Mary Bandyk. Njezin život bio je prožet dubokom katoličkom vjerom koja je bila temelj svakodnevice obitelji Gillis. Svakodnevno je odlazila na misu i molila krunicu, a obitelj se šalila da je imala hijerarhiju u rješavanju molitvenih zahtjeva, pri čemu su njezina djeca bila na vrhu liste. Njezina je vjera snažno utjecala i na Jacka, koji je u mladosti bio ministrant i kratko razmišljao o svećeničkom pozivu prije nego što se posvetio glazbi. Duhovnost i simbolika ukorijenjeni u njegovu religijskom odgoju kasnije su postali ključni elementi njegove umjetničke estetike.
Prije nego što se posvetila odgoju desetero djece, Teresa je čak 50 godina radila kao tajnica u nadbiskupiji u Detroitu, gdje je i upoznala svog supruga Gormana Gillisa. Obiteljska anegdota kaže da je Gormanov otac, koji je također radio u istoj zgradi, često slao sina u Teresin ured da popravi "pokvarene rolete". Ubrzo su se vjenčali, no tadašnja pravila tvrtke nisu dopuštala udanim ženama da rade u uredu, pa je Teresa postala, kako se obitelj prisjeća, pionirka rada od kuće, tipkajući pisma za kardinala, ali i školske zadaće za svoju djecu. Osim toga, radila je i kao hostesa u povijesnom masonskom hramu u Detroitu, a Jack joj je odao počast 2013. godine kada je platio porezni dug zgrade od 142.000 dolara i tako spasio to kultno mjesto od zatvaranja.
U domu obitelji Gillis uvijek je bilo živo. Uz desetero djece, Teresa i Gorman su dvadeset godina pod svojim krovom udomili i Teresinu majku udovicu, koju su od milja zvali Busia. Kuća je, kako se prisjećaju, bila ispunjena ljubavlju, iako s ograničenim prostorom i neprestanom glazbenom bukom koju su stvarali dječaci na tavanu. Teresa je preminula nakon svog supruga Gormana, koji je umro 2006., i najstarijeg sina Raymonda, preminulog 2011. godine. Iza sebe je ostavila devetero djece, devetnaest unučadi i šestero praunučadi, čije je fotografije s ljubavlju izlagala na zidu svoje blagovaonice, stvarajući "umjetničku instalaciju koja se stalno mijenja".
Iako je za sebe tvrdila da ne zna kuhati, njezina pečena purica za Dan zahvalnosti bila je legendarna. Njezina strast bili su križaljke i slagalice, za koje je obitelj vjerovala da su joj održavale um oštrim. Bila je poznata i po svojoj pobožnosti i ljubavi prema vjerskim predmetima, a svakoj trudnici u obitelji darovala bi medaljicu svetog Gerarda za zaštitu. "Nikada nećemo znati jesu li pomogle medaljice ili njezine molitve, ali sva su djeca rođena zdrava", stoji u njezinoj osmrtnici. Obitelj je uvjerena da je u trenutku smrti na sebi nosila smeđi škapular, simbol njezine odanosti i vjere u siguran put u raj. "Ne sumnjamo da je duša ove blagoslovljene, ljubazne i velikodušne žene dobila ono za što se cijeli život molila."