Na današnji dan rođena je glumica Ena Begović, jedna od najslavnijih hrvatskih glumica koja je, nažalost, smrtno stradala u teškoj prometnoj nesreći. Imala je samo 40 godina kada je na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2000. na otoku Braču tragično preminula. Svi koji su je osobno poznavali govorili su o ženi koja je voljela čitati, bila tiha, imala odličan smisao za humor, živjela povučen život ispunjen radom, okružena krugom bliskih prijatelja. Ako se prisjetimo, 2000. godine Ena se udala za poduzetnika Josipa Radeljaka Dikana, a iste su godine postali roditelji malene Lane. Nažalost, u majčinskoj ulozi glumica nije imala prilike dugo uživati budući da je 15. kolovoza život izgubila u teškoj prometnoj nesreći. Lana je tada imala samo 45 dana.
Tog dana, na blagdan Velike Gospe, Ena se sa suprugom Josipom, njegovim sinom Leom, svojom majkom Terezom i malenom kćerkicom Lanom uputila u posjet prijatelju. Nesreća se dogodila u mjestu Splitska gdje je njihov terenac završio u provaliji, a ozljede koje je Ena zadobila bila su preteške i ubrzo je preminula. Njezina majka zadobila je višestruke ozljede ruke i ramena, a malena Lana kratko vrijeme također je zadržana u bolnici. Prijatelji glumice koja je preminula u 40. godini govorili su kako se oduvijek bojala vožnje automobilom.
Imala je eksplozivnu karijeru, a u dvadesetak godina odigrala je 51 kazališnu, 16 filmskih i 28 televizijskih uloga, unijevši se u svaku od njih. Ena je rođena u Splitu, 8. srpnja 1960., a nakon završene osnovne škole u Trpnju na Pelješcu, u Dubrovniku je pohađala gimnaziju. Kao školarka, jedno je vrijeme stanovala i u đačkom domu. Bila je impulzivna i neustrašiva, ujedno i ranjiva pa je čak bila izbačena iz doma te morala otići u podstanare. Bila je izrazito srdačna, otvorena, druželjubiva. Nakon toga preselila se u Zagreb i upisala Pravni fakultet. Na kraju je ipak upisala Akademiju dramskih umjetnosti na kojoj je diplomirala 1983. godine te se potpuno posvetila kazalištu.
– Oči zelene, plave, sa zlatnim iskricama. Kosa riđa, plava, ogromna, zlatne kovrče, vitka, tanka, baletanke. Zlatni osmijeh, blistavi zubi, dugi prsti bez prstenja, dugi vrat labudice, kratak korak djevojčice – svojedobno je redatelj Ljubiša Ristić opisao prvi dojam kada je ugledao Enu u jednom kafiću nedaleko od Zagrebačkog kazališta mladih. Međutim, na Akademiji se morala boriti protiv određenih oholih profesora koji su je navodno tretirali kao provincijalnu starletu. Žestokim radom i borbom za preživljavanje suprotstavljala se predrasudama.
Nakon diplome Ena 1983. potpisuje stalni angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, čijoj je sceni ostala vjerna do smrti. Tumačila je ženske likove koji su često preuzimali sudbinu u svoje ruke, no nikada nije prestala biti ženstvena i osebujna. Ljepota je težak teret, Ena je bila svjesna toga, no ponekad je kombinacija ljepote, talenta i dramske predstave bila upravo fenomenalna. Godine 1983. Ena napravila je jedan od svojih brojnih riskantnih životnih poteza. Stala je na loptu, povukla se s filma te je hladnokrvno odbijala čak i ponude iz Hollywooda.
– Privatno nemam ništa protiv skidanja, nisam puritanka, isto kao što po svojoj prirodi nisam ni nudistkinja. Ja sam ipak Dalmatinka koja je prilično konzervativno odgojena. Ne želim više tumačiti ženske koje su uglavnom svedene na lijepe predmete ili ukrase koji vode ljubav, da se ovako blago izrazim. Za takve uloge režiseri moraju tražiti druge glumice, jer ja to više neću raditi. Zbog takvih uloga doživjela sam mnogo ružnih i neugodnih situacija – rekla je pokojna glumica u jesen 1985. godine u razgovoru s Aleksandrom Veljićem za tjednik Studio.
U istom je razgovoru prvi put dala do znanja kako je spremna na dugu bitku za usavršavanje svoga umijeća, stvaranje i kontroliranje istinske kvalitete. – Rad u kazalištu znači da čovjek mora imati stanovitu dozu samozatajnosti, odnosno već unaprijed pristati na to da neće biti tako popularan kao na filmu ili televiziji. Pitanje popularnosti često je relativna, a katkad i neozbiljna stvar. Popularnost nije istodobno i pitanje kvalitete. Moje nezadovoljstvo filmskim ulogama prisililo me da se mijenjam i da se stalno pitam što želim u životu. Dugo sam sebi time razbijala glavu, proživljavala depresije, ali sada znam što hoću. Za razliku od onih vremena kad su mi se događaji jednostavno nametali, danas već mogu njima upravljati, kontrolirati ih – kazala je pokojna Ena.
Samonametnutu filmsku pauzu Ena prekida 1988. kada je prihvatila lik i djelo barunice Castelli u Vrdoljakovu filmu "Glembajevi". – Drago mi je da me se Tonči sjetio. Uzeo je mene i vjerujem zaprepastio sve, pa i mene. Mislila sam da se šali ili da je napravio krivu podjelu, jer po godinama sam tada mogla igrati sestru Angeliku. Preplašila sam se scenarija, jako puno je bilo njemačkog, a ja k tomu trebam igrati zrelu ženu. Mislila sam da neću biti spremna. Ipak, nisam mogla odbiti takvu ponudu. Danas sam sretna da sam to snimila. Sve je ispalo taman – govorila je nakon snimanja.
Svi se sjećaju njezine geste kada je pokazala zube i na 35. Pulskom filmskom festivalu odbila Zlatnu arenu koju joj je žiri dodijelio za najbolju žensku ulogu. Kazališni kritičar Bojan Munjin iznio je zanimljivu tvrdnju za Jutarnji list kako je Enu matična kuća u kojoj je glumila zapravo i kočila te da je više slobode izborila na filmu. – Ena je, primarno, u domaću umjetnost filma unijela bogomdanu ljepotu mlade žene i ta osobina mi se čini jednakovrijednom kao i to da se radi o karakternoj glumici kompleksnih uloga. Ona nije bila samo zgodno žensko lice koje je prešlo preko ekrana, nego je imala vještinu pretvarati svoju ljepotu u estetsku vrijednost, a to je ipak nešto drugo. Dokaz za takvu tvrdnju su dvije Zlatne arene u Puli, od kojih je jednu čak odbila – analizirao je Munjin.