Na današnji dan prije devet godina napustio nas je jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca, Relja Bašić, koji je iza sebe ostavio uloge u gotovo svim najvažnijim jugoslavenskim filmovima. Kad je 2010. godine do tada vitalnog 80-godišnjeg zagrebačkog gospodina i glumačkog velikana, kojeg se svakodnevno moglo sresti u šetnji centrom grada, zadesila nezgoda s trajnim posljedicama, odnosno lom bedrene kosti i napuknuće zdjelice koje ga je dugo prikovalo za krevet i zauvijek vezalo za njegov stan u zagrebačkoj Ilici, pedantno je imao pobrojeno kako je do tada odigrao 3766 predstava, snimio 137 što domaćih što inozemnih filmova i potpisao 26 režija. Kad se tome doda kako je osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima te ostao zapamćen kao gospodin Fulir iz "najzagrebačkijeg" domaćeg filma "Tko pjeva zlo ne misli", jasno je o kako se radi o kulturnoj pojavi koja je nesvakidašnja i za mnogo veće i mnogoljudnije kulture.
Kad smo Relju Bašića nakon dvije godine posjetili kako bismo napravili intervju o tom grandioznom životnom djelu, iza sebe je imao četiri operacije, ugrađen mu je umjetni kuk, oporavak je bio zamoran i spor, no najteže je podnosio društvenu izolaciju. "Ne samo da mi fali gluma, fali mi kontakt s kazalištem. Živim na stometarskoj distanci od Gavelle, HNK, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa. Ne poznajem te mlade, glumce osim što ih vidim u lošim situacijama, u tim beskrajno tužnim i razočaravajućim sapunicama koje su čisti bijeg glumca u potrazi za honorarom", rezignirano je govorio na početku razgovora, otpuhujući duge dimove cigareta, te nastavljao kako ga rastužuje sve što vidi da se događa u njegovoj profesiji. Šokira ga, govorio je tada, sve što čita i gleda kao veliki konzument tiska te radijskih i televizijskih informacija. Istaknuo je kako se divi talentiranim glumcima kakav je Rene Medvešek, ali je bio zgrožen time koliko oni moraju raditi za kratkotrajne repertoare.
"Mi smo jednu predstavu igrali i po 140 puta, a današnji glumci samo po 15. Kakav gubitak vremena! Odlazak moje generacije, koju je odnijela smrt, iščupala me iz mogućnosti kompariranja i komentiranja onoga što sam cijeli život vrlo predano i ambiciozno radio. To me dovodi u dosta nesređeno i nesretno stanje. Živ sam, čitam, zainteresiran sam, a ne mogu ništa provjeriti. Prije je sve bilo drugačije."
A to prije odnosi se na šezdesete, sedamdesete, pa i osamdesete godine prošlog stoljeća, kad je Zagreb zahvaljujući jeftinim terminima snimanja i postojanju Dubrava i Jadran filma mogao primiti svaku vrstu produkcije. U gradu se osjećao dašak holivudskoga glamura, koprodukcije su cvale, a Relji se, uvelike zahvaljujući tečnom govorenju francuskog, njemačkog, talijanskog, engleskog i slovenskog jezika doslovno nudila međunarodna karijera. No ni njemu od početaka nije išlo sve tako glatko. Prvu uspješnu ulogu ostvario je kao đak II. klasične gimnazije kad je u ozbiljnoj Plautovoj predstavi "Menehmi" igrao glavnu ulogu. Tada je u pravom smislu osjetio čar glume. No, Dramsku akademiju nije lako upisao.
"Kao klinac i mladić bio sam potpuno urbana 'degeneracija' jer sam ja u svojoj obitelji već peta generacija pravih Zagrepčana. Majka mi je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja te osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, Elly Bašić. Predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella. Uvijek sam bio okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula… To mi je imponiralo, ali je ujedno bilo i hendikep. Naime, od osnutka Akademije ja sam bio peta generacija studenata, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve seljačke konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam ja."
Ipak, uspio je, i to ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji. Snimao je s veličinama poput Richarda Chamberlainea, Franca Nera, Petera Ustinova, Emme Thompson,… S Marcellom Mastroiannijem 1957. snimio je "Kruh i sol", svoj prvi film izvan Hrvatske. Marcello ga je učio igrati kanastu, a mnogo godina poslije, kad je Relja bio u Rimu, Marcello ga je slučajno spazio na Via Venetu, lupio po leđima i viknuo: "Svinjo, u Rimu si, a ne bi se ni javio!" Toliko su bili prisni. No, prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je igrao u "Sutjesci", za njega ima posebnu težinu.
"Zbog financijskih razloga snimanje 'Sutjeske' imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor doslovno su me prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. Bilo je silno poučno gledati to iz najveće blizine. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kad je bio s Liz, a drugi kad je bio sam. Ili je imao alkoholnu fazu ili je pio čajeve. Nakon dolaska u Jugoslaviju na Brijunima su posjetili Tita. S obzirom na to da je u filmu Richard glumio maršala, drug Tito je svojim ljudima rekao: 'Čuvajte ga i jako pazite na njega, on igra mene, mogli bi se naši protivnici na njemu osvetiti jer su nezadovoljni našom politikom'. Stoga smo u Kuparima, gdje smo bili smješteni, spavali u dvije vile. Burton i Liz, njihovi vozači, tajnici, nosači cigareta… bili su u jednoj i cijelu ih je noć čuvala policijska ophodnja sa psima", prisjetio se Relja Bašić.
A na ovu priču nadovezala se i zanimljiva epizoda o druženju s Keithom Richardsom, gitaristom Rolling Stonesa. Naime, upoznali su se 1969. u Slovačkoj, gdje je s tadašnjom Keithovom suprugom Anitom Pallenberg Relja snimao film "Michael Kohlhaas". "Anita je glumila moju ženu, a Keithu se toliko svidjelo na setu da je preklinjao da mu se dodijeli uloga kako bi snimao s nama. I dobio je ulogu mog sluge. A njih dvoje, ne da su se u to vrijeme opijali, nego i drogirali. Snimali smo uglavnom u Bratislavi, a oni su svaki dan bili na marihuani i hašišu i beskrajno su me nagovarali da kušam. Znao sam da će mi kao Jugoslavenu i Hrvatu, ako me uhvate, slijediti teška zatvorska kazna pa sam im rekao da ću im to nadoknaditi kada dođem u London", otkrio nam je tada i nastavio:
"I doista, poslije sam dva puta bio kod njih u Londonu i jednom sam ispunio dano obećanje i otrovao se hašišem. Keith i Anita pozvali su me van. Došao sam k njima u 17 sati, a ispred kuće je bilo oko 200 mladih ljudi koji su čekali da Anita izađe i odabere petero njih koji će očistiti kuću. Zamislite tu popularnost! Sjeli smo u salon i odlučili riješiti dugove iz Slovačke. Popušio sam cigaretu hašiša i pitao kad to počinje djelovati. Nakon tri četvrt sata rekao sam da ništa ne osjećam pa su mi pod sumnjom da sam manje osjetljiv na hašiš dali i drugu cigaretu. Opet gotovo ništa. Uputili smo se na neki party na kojem je bilo dvadesetak rock zvijezda njihova kalibra, ali ne sjećam tko su bili jer je već putem hašiš počeo djelovati pa sam gurnuo glavu kroz prozor i iz taksija povraćao po cijelom Londonu. Na partyju sam odjurio po nekim kosim stepenicama u klozet i gotovo dva sata držao glavu u školjci, a kad sam se sabrao, zamolio sam Anitu da me nekako vrati u hotel. Bio sam toliko loše da sam bio uvjeren kako sam si upropastio poslove planirane za sljedeći dan, ali probudio sam se kao ptičica."
I tako avantura za avanturom, film za filmom... mogle bi se, a i već jesu, o Relji ispisati knjige. Kad bi morao izabrati najdražu životnu ulogu, to bi bilo teško. Ali da pitamo domaću javnost, sigurno bi izabrala gospodina Fulira, koji ni Relji nikad nije dosadio.
"Fulir mi i danas pomaže! Tražeći telefonski liječničke i farmaceutske usluge uvijek kažem: 'Ovdje Relja Bašić, ali možda me se bolje sjećate kao gospodina Fulira'. Naime, telefonistici od 26 godina Relja Bašić često ne znači ništa, ali gospodina Fulira je nedavno gledala na televiziji",prepričavao je vickasto.
U razgovoru nam je otkrio i kako je 1954. godina bila jako važna za njegov životi i glumački put: "Još nisam ni završio Akademiju dramske umjetnosti, a krenulo je sve važno vezano uz moju budućnost, samo što toga nisam bio svjestan. Naime, najveće francusko kazalište, u kojemu je glumio i slavni Gérard Philipe, došlo je k nama na turneju. Ja sam bio jedini student na Akademiji koji je pohađao privatne satove francuskog jezika i dobro njime vladao. Stoga mi je Gérard Philippe odlučio dati dvomjesečnu stipendiju u Parizu. Dok nisam otišao onamo, nisam ni znao da je to značilo stanovanje u njegovoj kući! S njim i cijelim nacionalnim kazalištem na kraju sam išao mjesec dana u Avignon na ljetni festival, pa sam i ondje iz prvog reda pratio rad vrhunskog kazališta, što mi je beskrajno pomoglo u mojih kasnijih trideset godina vođenja Teatra u gostima. Družio sam se s velikim glumcima, spoznao koliko su jednostavni i ostvario kontakte koji su mi odredili karijeru."
Posebno se sjećao i 1966. godine i Zlatna arena za "Rondo": "Jedan od najdražih filmova karijere mi je 'Rondo' Zvonimira Berkovića za koji sam osvojio i Zlatnu arenu. Svaka nagrada razveseli dobitnika. Ipak, analizirajući se, shvatio sam da sam se nadobivao toliko nagrada koje samo potvrđuju tezu o pretjeranoj komercijalizaciji glumačkoga posla i filmskih uspjeha koje je teško pratiti i zauzeti generalni stav o njima kada svako mjesto ima filmski festival. Naravno, čast izuzecima."
A o svom životnom projektu i njegovu gašenju 2004. je rekao: "Počele su se pojavljivati televizijske sapunice koje se nisu uklapale u naš način razmišljanja i došlo je do fizičkog zamora pa sam odlučio nakon trideset godina i 3766 izvedbi zatvoriti Teatar u gostima. S predstavom 'Art' oprostili smo se od naše vjerne publike i pozornice."
"Svojim najvećim životnim postignućem smatram svoje kćeri, stariju Ninu i mlađu Niku, koje su rođene u dva braka. Nikad nisam želio sina jer sam uvjeren da žensko dijete puno dulje ostaje emotivno vezano uz obitelj i dom i roditelj na njih može više računati. To je istina!", istaknuo je na kraju.
Pet godina nakon ovog razgovora, 7. travnja 2017., umro je veliki hrvatski filmski i kazališni glumac Relja Bašić. Gospodin Fulir, međutim, nije. On ostaje vječni mladić hrvatske kinematografije, njegovo tužno nasmijano lice.
"Slavni jugoslavenski glumac" dakle ... novi doseg nakon clanka o srpskoj glumici (ta nije bila "jugoslavenska")