- Teško mi je reći jesi li ti ono što mi se sviđa ili su to ova skupa mjesta na koja me izvodiš…
Tako u romantičnoj komediji "Spoj iz snova" Dakota Johnson, lijepa i cool koliko uopće žena može biti cool, iskreno otkriva bogatom tipu koji ju je izveo na još jednu suludo skupu večeru kako ona vidi newyoršku dejting scenu. Dakle, radi se o izlascima - spojevima u kojima muškarac i žena moraju u kratkom vremenu impresionirati jedno drugo, pokazati da su seksi, zanimljivi, pametni, uspješni, takvi da zavređuju još poneki izlazak, a onda i prsten s velikim dijamantom… On je odabrao pravi put - novac!
Spojevi u novom filmu pametne Celine Song, koja je za svoj prvi film "Prošli životi" (2023.) dobila mnoštvo nagrada i nominacija za Oscare, nipošto nisu spojevi iz snova. To su iznimno neugodne situacije koje traže hladnu glavu, veliko samopouzdanje koje će izdržati česta poniženja. Kao što kaže glavna junakinja Lucy (Dakota), bračna posrednica, uporna baš kao onaj naš Gangster Nedjeljko Babić iz Slijepčevićevog filma koji se mučio da onim usamljenim samcima iz Imotske krajine nađe curu za udaju: "Spojevi traže jako puno truda. Puno pokušaja i pogrešaka. Tone rizika i patnje."
Ne znam zašto film i kod nas nije preveden precizno - u originalu se cinično zove "Materijalisti". To je gotovo zaboravljen pojam iz moje mladosti: nekad smo smatrali da na svijetu postoje materijalisti nasuprot idealistima. Biti materijalist tad je bila uvreda, no to smo kanda zaboravili. Korejsko-kanadska redateljica vješto se igra tim pojmovima i nije trebalo mijenjati naslov koji si je sama odabrala. Ona je i scenaristica i redateljica svojih filmova, a počela je kao dramska književnica i riječi zaista koristi precizno.
U "Zgodnoj ženi", jednoj od paradigmatskih ljubavnih komedija iz devedesetih, mi smo pošteđeni svih istinski prljavih i neugodnih detalja iz posla prostitutke/Pepeljuge i film zato ostaje čista ljubavna bajka. A bajke svi trebamo, s njima je lakše živjeti. Celine Song, s druge strane, ne želi bajku, ne želi ništa skrivati, a ostati u domeni romantične komedije. Težak zadatak. Ona nam zapravo želi reći da je i u životu prava ljubav moguća, da nam se samo čini da materijalizam mora pojesti romantiku. Ona je odlučila napraviti ono nemoguće, istinitu romantičnu komediju u okolnostima koje guše ljubav.
Današnja dejting scena u New Yorku svodi se na kataloški popis želja svih tih uspješnih ili manje uspješnih muškaraca i žena, naviklih da se sve ima svoju cijenu, a da su prave vrijednosti toliko kliske i neuhvatljive da su postale nevažne. Oni polaze od toga da se sve može dobiti ako imaš dovoljno novca (problem junakinje nije "što nije dovoljno lijepa, problem je što nema dovoljno novca"). Kad odrastaš s idejom da ti istinski pripada sve što zaželiš, uvijek rješenje mora biti novac jer se njime sve kupuje.
A klijenti bračne posrednice dakako žele sve, cijeli komplet! Jedan točno zna da indeks tjelesne mase (dakle postotak potkožnog sala) kod žene s kojom želi izaći ne smije biti viši od 20. Drugome, u kasnim četrdesetima, dosadile su mlade žene s kojima izlazi jer nisu ni za što čule što god on spomene (kako i bi kad su rođene nakon 2000. godine); kad mu posrednica predloži da izađe sa sjajnom, uspješnom, fit ženom od 37, on joj šokirano odgovara da nije mislio na tako stare žene, da mu se čini da je i 29 previše… Mislio je valjda da je moguće naći neku mladu djevojku koja je proučila pop kulturu njegova vremena ili nešto slično.
Muškarci u filmu, svi ti klijenti, uglavnom su puni sebe jer puno zarađuju, no Song je nesmiljena, žene su postale možda i gore (osim realne, pametne žene, rasplakane nad činjenicom da je predugo čekala na ljubav ganjajući karijeru, ali takva je samo jedna).
Potencijalna klijentica Patricia na prvi sastanak s Lucy došla je s nekoliko stranica isprintanog teksta svojih očekivanja: "Znam da je lista podugačka, ali ja zaslužujem muškarca koji ispunjava sve moje kriterije." "Uostalom, pogledajte me", veli posrednici nimalo lijepa žena u tridesetima i preokrene očima, "ja sam ulov!"
Sasvim realistična Lucy, čiji je posao da klijente uvjerava da će naći ljubav svog života - da, ljubav, to je najciničnije! - nakon što popričaju o zahtjevima oko zarade, završenih fakulteta, obiteljskog zaleđa, društvenih vrijednosti, a onda i fizičkog izgleda. Za muškarce je visina ono što je za žene - a ne znam, valjda savršeno tijelo. Muškarac "ne igra" ako je ispod 180 centimetara, a na toj sceni 15 centimetara više, bogatog i obrazovanog muškarca od dobre prilike pretvara u "jednoroga", uspjeh iz snova. Za muškarce, uz visinu i indeks tjelesne mase, nakon financijskih postignuća, igra čak i to koliko im se već pojavilo naznaka ćelavosti.
Lucy, koja kao izvježbani psiholog zna da neće ništa postići ako s klijentima nije posve otvorena i jasna, uz to što mora biti empatična i uvijek nuditi nadu u najbolje sutra, ovako odgovara Patriciji, već pomalo iznervirana nizom sastanaka u kojima žene traže nemoguće.
"Znam da svake godine koja prođe, a još nemaš muža, tvoja očekivanja zapravo rastu eksponencijalno. Ali to ne znači da ti muž svakako slijedi. Da je usluga koju nudim oblikovanje muškarca, naravno da bih ti ga oblikovala prema svim ovim zahtjevima s liste. No, ja to ne mogu, ne gradim ti kuću. M ovdje razgovaramo o ljudima. O ljudima. Njih moramo prihvatiti onakvima kakvi jesu. Najviše što ti ja mogu ponuditi svodi se na to da ću ti možda pronaći muškarca kojeg ćeš moći tolerirati sljedećih pedeset godina." I onda fljas, šamar - "Ti nisi ulov!" Tu brzo dodaje i opravdanje jer je profesionalka i zna da je prekršila najveći tabu svojeg posla - "Jer ti nisi riba!" No, Patricija se odmah potom požalila njezinoj šefici da je bila šokirana razinom usluge koju agencija Adore nudi i indignirano prekida ugovor.
Lucy je i dalje odlučna da će govoriti svima samo istinu, možda i zato što bez toga ne može obaviti dobar posao, jer mora nekako nagovoriti muškarce da izađu i sa ženom od 37 godina ili žene da visina i nije tako važna. Tako ona i na svojem vlastitom spoju bogatom, zgodnom, dotjeranom i uspješnom Pedru Pascalu, na njegovo samouvjereno pitanje kad je shvatila da joj se on zaista sviđa, odgovara precizno: kad je glatko i bez oklijevanja plaćao visoke račune po restoranima. On joj jednako ležerno odgovara da je to zato što je financijaš s jako puno para. Ukratko, jednorog dejtinga: uglađen, visok, obrazovan, iz dobre obitelji u kojoj se nikad nitko nije svađao zbog cijene večere, garaže u centru ili općenito novca - kao u Lucynoj obitelji i prethodnoj strasnoj ljubavnoj vezi s glumcem koji tek čeka svoju šansu i konobari. Njezinu ljubav koju je, kako sama kaže, ostavila jer je jednako zla i bešćutna kao i njezine klijentice, glumi Chris Evans, kojeg je užitak opet gledati u rom komu, nakon svih onih avanturističkih filmova i velikog Netflixovog hita "Sivi čovjek", u kojem je s neviđenim guštom glumio sadista I psihopata.
Pedro Pascal Dakotu Johnson nije ni morao voditi po najskupljim restoranima. Bilo joj je dovoljno vidjeti kako je Pascal odjeven, kakav ima sat, koji vozi auto… Celine Song i u ovom filmu, kao i u "Prošlim životima", radila je s kostimografkinjom Katinom Danabassis koja je napravila dobre portrete glavnih junaka filma pomoću odjeće koju nose. Financijaš Pascal, čak i kad je u trapericama za ležerni izlazak, mora nositi neke posebno dobro dizajnirane kašmirske majice. On uglavnom nosi najskuplje marke koje povezujemo sa starim novcem i elegancijom prošlih vremena, Hermes i Ermenegilda Zegnu. Gotovo da ne trebamo ništa više o njemu saznati, njegova odjeća iskusnom oku (kakvo je Lucyno) odmah kaže sve.
Dakako, odjeća u filmu koji se originalno zove "Materijalisti" izrazito je važna. Tek kad smo pomislili da je moda nadrasla taj kulturalno klasni stereotip iz nekih prošlih vremena - ono si što nosiš - nedavno se na sudu u Los Angelesu odigravala nevjerojatna modna predstava koja je ponovno potvrdila tu izuzetno moćnu poruku koju nosi odjeća.
Ukratko, Rihannin partner, po mnogima, a i po muškom časopisu GQ-u najljepši muškarac na svijetu, rapper ASAP Rocky, pravim imenom Rakim Mayers, bio je optužen da je prijeteći mahao pištoljem ispred glave jednog svojeg suradnika, što je sve zabilježeno na video snimci. Prijetio mu je zatvor i do dvadeset godina, jer je odbio nagodbu i zatvor od šest mjeseci s podosta godina uvjetne, pogotovo jer je ponovio nasilni ispad zbog kojeg je bio osuđen u Švedskoj.
No, pametni Rocky, koji se doslovno digao s dna crnačkog geta u priči koja je uzbudljivija i nerealnija od svakog filma - njegov otac imao je jedno petnaestero djece s nekoliko žena, umro je rano, a još ranije ostavio njegovu majku koja se sa svoje četvero djece, jadna, potucala po newyorškim prihvatilištima za beskućnike; stariji brat, isto reper, bio je ubijen mlad… I ovo vam je dovoljno za jasnu sliku.
No, Rakim je shvatio da u sudnici mora izgledati onako kako želi da ga porota vidi. Kostimografija mora odgovarati ulozi. Njegova modna revija u sudnici - on i inače ima najviše stila na svijetu - bila je dokaz građanskog dostojanstva i vrhunske elegancije kakvu može kupiti samo najveći novac. Nešto poput Pascala u filmu o kojem pišem. Kašmirski kaput od Guccija, nevjerojatno cool starinski baloner Yves Saint Laurent kakvog bi danas nosio Bogart da je živ, najbolja odijela, izglačane košulje od tvrdog pikea, vrhunske svilene kravate i najvažnije - visoko ispolirane cipele kao da ima batlera (a vjerojatno i ima jer se bogatstvo Rihanne i Rockyja procjenjuje na više od milijardu dolara). Nikad se nije pojavio neuredan, nepočešljan, u tenisicama ili sportskoj odjeći. Taj uzoriti gospodin oslobođen je od optužbe, rekla bih kao da sam i sama materijalistica Songove, više zbog odjeće nego valjanih dokaza da se nije radilo o pravom pištolju. Odjeća još uvijek nije izgubila svoju moć, a kad će, ne zna se.
Ukratko, novac pokreće svijet, a igru s bračnim ponudama još i više. Song je fantastično uspjela uplesti novac, odnosno cijeli paket statusa i klase u svoju romantičnu komediju (običaja). Mislim da je prije nje jedino Jane Austen tako iskreno i vješto, bez muljanja, pokazala vezu između statusa, novca i romantike. Uostalom, njezin najpoznatiji roman "Ponos i predrasude" započinje besmrtnom rečenicom: "To je općepoznata i prihvaćena istina, neženja koji posjeduje veliko imanje, zasigurno je u potrazi za ženom."
Baš kao i u ovom filmu, u kojem se otvoreno barata s ciframa koje netko zarađuje (što je konvencija koju Hollywood nikada nije kršio, bez obzira na raskošna imanja i očito bogatstvo koje smo gledali u filmovima, iznosi se nisu nikad spominjali), Jane Austen je isto tako otvoreno napisala kolika je godišnja zarada ponosnog gospodina Darcyja, a kolika njegovog siromašnijeg prijatelja Bingleyja. Novac je prisutan u svim njezinim romanima, upravo zato što je bila svjesna da žene bez novca i muža, bez obzira na podrijetlo i plemenitost duha, postaju parije i čeka ih sudbina gotovo gora od smrti.
Pa ipak, Austen je uspijevala u svim svojim romanima, u kojima su junaci toliko opterećeni statusom i novcem, prkosno dokazivati da je ljubav najvažnija jer je bez nje život nesnosan, a sve te skupe stvari poput dvoraca - zapravo nisu ništa bez tog najvažnijeg životnog sastojka. Kao što kaže Lucy u filmu, jedino ljubav nije teška, ona je lagana jer ne traži od nas ništa, čak ni odluku, sama nam uđe u život.