Irfan Mensur, glumački velikan čije su uloge obilježile jugoslavensku i srpsku kinematografiju, čovjek je koji se smrti ne boji. Kako je sam izjavio, s njom se već jednom oprostio, no život ga je u više navrata odlučio grubo testirati. Njegova priča nije samo priča o uspjehu na daskama koje život znače, već i potresna ispovijest o preživljavanju. Prvi put je smrti pogledao u oči 1992. godine, kada mu je zbog imena prislonjen pištolj u usta. Drugi put se to dogodilo 2013. godine, kada ga je teško zatajenje srca odvelo na operacijski stol gdje su mu ugrađena tri premosnice. Treći i posljednji put bilo je krajem 2020., kada se petnaest dana borio za dah na bolničkom odjelu zbog teškog oblika bolesti COVID-19. Svaki od tih trenutaka ostavio je neizbrisiv trag, oblikujući njegov pogled na svijet i vlastitu ostavštinu.
Posljednja velika bitka za život odvila se u KBC-u Bežanijska kosa, gdje je hospitaliziran zbog koronavirusa. Proveo je petnaest dana priključen na kisik i, kako je kasnije ispričao, bio je uvjeren da je to kraj. "Bio sam blizu smrti, osjetio sam to, ali se nisam uplašio", priznao je. U tim teškim trenucima nije bio sam. U susjednoj sobi ležao je njegov kolega i prijatelj Žarko Laušević, koji je stigao u bolnicu tjedan dana ranije. Njihovo je prijateljstvo postalo ključan oslonac u borbi za oporavak. "Družili smo se svakoga dana onoliko koliko nam je zdravstveno stanje dozvoljavalo. Bodrili smo jedan drugoga", prisjetio se Mensur. Kada je Laušević otpušten iz bolnice, ostavio mu je dirljiv poklon, veliku šalicu za kavu s nacrtanim 'smajlijem', koja je za Mensura postala amajlija i simbol preživljavanja.
Gotovo tri desetljeća ranije, prijetnja nije bila medicinske prirode, već ljudska. U mračnoj atmosferi 1992. godine, u popularnoj glumačkoj kavani "Stupica" pokraj Jugoslavenskog dramskog pozorišta, Mensur je doživio traumu koja ga je obilježila zauvijek. Kako je ispričao, grupa "primitivnih ljudi" željela je da se svi prezivaju na "-ić". Dok su sa Žarkom Lauševićem htjeli piti, njega su tjerali isključivo zbog njegova imena i prezimena. Večer je kulminirala kada mu je jedan od njih prislonio pištolj u usta. "Mogao sam tada nestati", kratko je opisao taj stravičan događaj koji ga je natjerao da na neko vrijeme napusti Srbiju. Taj je incident ostao duboko urezan kao dokaz koliko krhka može biti granica između normalnog života i nestanka.
Središnji zdravstveni šok dogodio se u travnju 2013. godine. Tijekom priprema za predstavu u Zaječaru, glumac je doživio težak srčani udar. Ironično, do tada gotovo da nije imao nikakav kontakt s liječnicima, nije posjedovao zdravstveni karton niti je imao izabranog liječnika. Hitno je prebačen u Beograd, gdje mu je nakon duge i komplicirane operacije ugrađena premosnica, odnosno tri bajpasa. To iskustvo potpuno mu je promijenilo život. Prestao je pušiti, a kako bi "zaposlio ruke", počeo je nositi brojanicu na kojoj se nalaze križ, polumjesec i Davidova zvijezda, simboli koji odražavaju njegovo mješovito podrijetlo i osobnu duhovnost. Od tada se strogo pridržava liječničkih savjeta, svjestan da je dobio drugu priliku.
Irfan Mensur rođen je 19. siječnja 1952. u Sarajevu kao Irfan Kurić. Njegovo podrijetlo je plemićko, s očeve strane potječe iz begovske obitelji iz Donjeg Vakufa, a s majčine iz grofovske obitelji Alaupović, s češkim, mađarskim i hrvatskim korijenima. Nakon što se preselio u Beograd na studij glume, donio je odluku koja će definirati njegov identitet, promijenio je prezime Kurić u Mensur, uzevši očevo ime. Učinio je to sa željom da stvori "novu malu obiteljsku lozu" i ostavi vlastiti, jedinstveni trag. Taj trag danas čine njegova tri sina, Filip, iz braka s manekenkom Ljiljanom Perović, Pavle, iz braka s glumicom Srnom Lango, te Aleksa, Srnin sin iz prvog braka, kojeg je odgojio kao svoga od njegove druge godine. "On mu je tata, a ja sam mu ćale", često ističe, pokazujući dubinu te veze.
Njegova karijera, koja traje gotovo pet desetljeća, ispunjena je antologijskim ulogama u filmovima poput "Sarajevski atentat", "Čuvar plaže u zimskom periodu", "Pas koji je volio vozove", "Nacionalna klasa" i "Tesna koža". Ipak, uvijek je isticao da je kazalište njegova najveća ljubav i pravi dom, mjesto gdje glumac u potpunosti vlada scenom. Osim kao glumac, ostvario se i kao uspješan redatelj i pedagog. Sebe ne voli nazivati umjetnikom, već skromno "kulturnim radnikom", smatrajući umjetnost višom kategorijom. Iako je službeno u mirovini od 2017. godine, nastavlja raditi nesmanjenim intenzitetom. Upitan o svom najvećem uspjehu, u šali kaže da je to što se našao u križaljkama i što ima veću mirovinu od kolege Bogdana Diklića, no njegova prava ostavština su uloge koje žive i tri sina koja nose njegovo ime i nasljeđe.
Nismo zainteresirani za sudbine bijednika na nekakvom smrdljivom balkanu