Pitam se kako bi prošao Goran Bare da, poput Marka, otpjeva „mogu li dobiti svoj ecstasy?“

Masivni inozemni uspjeh Baby Lasagne, tj. Marka Purišića, unazad godinu dana, sa skorašnjom EU turnejom i milijunskim pregledima na mrežama i streaming servisima, pretvorio ga je ne samo u najuspješnijeg domaćeg glazbenika u svijetu, već i u jedinog koji je uspio u sličnom naumu. Doduše, možda Baby Lasagna niti nije imao takav naum na početku, mada su Dora i Eurosong za svakoga tko se prijavi potencijalni glavni dobitak jer predstavljaju priliku za predstavljanje stranoj publici i medijima. No, opet, nikome to nije uspjelo osim njemu, iako su vrata zapravo otvorili Let 3 godinu ranije i s pjesmom Mama ŠČ! pokazali da se otvoreni medijski prostor može itekako smisleno „napuniti“ – ako znate kako. Baby Lasagna naputovao se, i uskoro će se naputovati, više od naših eurozastupnika u Bruxellesu, a sve to kao „privatna osoba“ kojoj su početni zalet dali Dora i Eurosong. Svega toga ne bi bilo bez pjesme Rim Tim Tagi Dim, s kojom sam od početka imao problema zbog njezine cut&paste montaže nekoliko dijelova, ali status hita pokazao je da takve autorske sitnice nikoga nisu zanimale.

Stoga je glavno pitanje bilo kakav će album napraviti Baby Lasagna, a redovito izbacivanje singlova i tri puta rasprodana Šalata pokazali su da zna kako zadržati javnost na okupu i medijsku pažnju stalnom. Ukratko, Baby Lasagna do uspjeha je stigao dobro pripremljen, čvrsto stojeći na zemlji, i kad se plan počeo odmotavati na terenu nakon eksplozije na lanjskom Eurosongu, i on i svi oko njega – od menadžmenta do benda – odradili su posao „by the book“ toliko dobro da bi im i oni jači u svijetu mogli pozavidjeti. On sam posao nije morao „odrađivati“, jer je smjesom neposrednosti, skromnosti i (valjda) iskrenosti prošao kroz sve s tolikim simpatijama javnosti za kakve se njegovi domaći konkurenti moraju ozbiljno boriti. Kako biti uspješan i simpatičan, a da te ne zamrze – jedno je od pitanja na koje mnogi nisu znali odgovoriti tijekom svojih karijera. Na ono drugo, kakva ti je glazba i vrijedi li prvi album Demons & Mosquitoes (Universal), morao je odgovoriti sam Purišić.

Objavljujući singlove svakih nekoliko mjeseci (Rim Tim Tagi Dim, IG Boy, Don't Hate Yourself, But Don't Love Yourself Too Much, And I, Biggie Boom Boom i Catch Me If You Can), pametno je iskoristio vrijeme i ostao prisutan s pjesmama koje su se penjale po top-listama i brojkama slušanosti na streaming servisima. Stoga album Demons & Mosquitoes, s još osam novih pjesama, više zvuči kao kompilacija najvećih hitova – jer su mu sve pjesme bile hitovi u većoj ili manjoj mjeri – što je na početku solo karijere itekakav uspjeh. I od ovih drugih neke će postati vrlo slušane, jer koriste sličnu šprancu čovjeka koji zna posložiti i uglazbiti efektne dionice za klupski raspašoj.

VEZANI ČLANCI

Naravno da Baby Lasagna, iako solo izvođač, nije došao na scenu kao početnik, ali ga mnogi nisu zamijetili tijekom njegova prethodnog bendovskog „života“. Iskustvo je skupio s Manntrom, s kojom je svirao desetak godina i već nastupao na stranim pozornicama, poglavito u Njemačkoj, a ta se profesionalnost jasno čuje. Sasvim solidan u engleskom jeziku, Baby Lasagna radi kao da živi i djeluje „vani“, a svijet je danas ionako na dohvat ruke. Da nije „naš“ i zvijezda Eurosonga, pitanje je koliko bi ove pjesme imale uspjeha na domaćem tržištu, ionako nesklonom engleskom jeziku, s čime se susreću svi domaći izvođači koji pjevaju na engleskom.

No, kod Baby Lasagne to je najveća prednost jer svi priželjkuju njegov uspjeh „vani“, što i jest glavna namjera albuma Demons & Mosquitoes. Drugim riječima, u ovom ga slučaju treba promatrati kao inozemnog izvođača koji radi po pravilima svjetske, a ne domaće scene. Tko bi drugi mogao otpjevati „Mogu li dobiti svoj ecstasy, mogu li dobiti svoj ketamin?“ a da zvuči ovako simpatično i da ga ne razapnu domaći čistunci i mediji? Zamislite da nešto slično, makar i na engleskom, otpjeva Goran Bare, čak i kao kritiku ili hladnu činjenicu ovisničkog društva današnjice. Zato se na početku pjesme ograđuje i politički korektno kaže: „Ovo nije glorifikacija, ovo je tužna pjesma“, što se od religioznog čovjeka poput njega i očekuje. Jer on mora biti simpatičan – Baby Lasagni nitko ništa neće zamjeriti. Njegove pjesme ne doživljavaju se kao autorski iskazi „istine“, već kao brzopotezne, dobro skockane konstrukcije namijenjene slušateljskoj publici željnoj zabave.

Doduše, može on u toj zabavi poručiti i zanimljive stvari, primjerice u pjesmi Don't Hate Yourself, But Don't Love Yourself Too Much, koja uz zadnji singl Stress i Less Than Great, možda njegovu najbolju pjesmu do sada, zvuči životnije i stvarnije od ostatka albuma. Tko će kod nas shvatiti da u zakucavanju hipnotičke pjesme Again zapravo govori o emocionalnoj vezi, slomljenim srcima, da će „dati dušu, dati tijelo, više nego što je dao ikome“, da je „bio samo broj, sretna žrtva“, a da to ne pjeva Mišo Kovač? Baby Lasagna zapravo je izmišljen lik, karakter, alter ego Marka Purišića, u koji se može učitati mnoga značenja. I mnoge stilove. Zato se pjesme na Demons & Mosquitoes čine kao niz krokija i štoseva, općeprihvaćenih izraza i naziva, napravljenih za „catchy“ uspjeh kod slušatelja, pri čemu je (lik) Baby Lasagne vezivno tkivo.

Stoga ga više treba promatrati kao ciljani projekt, a ne kao zamah iznenadne kreativnosti. Možda nije bogomdani umjetnik sklon velikim istinama i naletima inspiracije, ali je vješt kompilator koji, poput kolega u svijetu, može iskombinirati simpatične pjesme o toponimima poput Instagrama, dopamina, stresa i ostalog što su svi čuli te ih uglazbiti jednako uvjerljivo kao inozemna konkurencija, koja podjednako koristi najkraći put do masovne publike. A da jedan „naš“ stigne i prestigne njih – misija je koja ima prednost pred zanovijetanjem kritičara.

GALERIJA: Tko će sve nastupati na ovogodišnjoj Dori