Album "Black and Blue" Rolling Stonesa objavljen je prije 50 godina, početkom 1976., a novi box set s pet vinila, Blu-ray diskom i velikom knjigom posljednji je od njihovih albuma iz sedamdesetih koji je dobio ovakav glomazni tretman. Sam album zanimljiv je kao jedan od većih stilskih iskoraka, približivši se funk i plesnoj glazbi, reggaeu, pa čak i jazzy zvuku u "Melody". Jedan od ključnih suradnika bio je klavirist Billy Preston - jedini glazbenik koji je svirao i s Beatlesima i sa Stonesima - čiji je prepoznatljiv zvuk dominirao i pločama i turnejama, pa su se mogle čuti i ironične, mada pretjerane opaske da su Rolling Stonesi tada zvučali kao njegov prateći bend. No, glavna značajka albuma "Black and Blue" bila je da je snimljen krajem 1974. i početkom 1975. kao svojevrsna audicija za novog gitarista. Naime, Mick Taylor, nakon pet godina provedenih u grupi, krajem 1974. iznenada je objavio da odlazi, što je ostatak grupe dovelo u nezgodnu situaciju da pred snimanje novog albuma ostaju bez "druge gitare". Najbitnije što se tada dogodilo za budućnost Stonesa jest činjenica da je mjesto gitarista osvojio Ron Wood koji je s njima ostao do danas, a zajednička svirka s Richardsom postala ono po čemu se grupa i danas prepoznaje. Za razliku od virtuoza Taylora koji je manje-više solirao "za sebe", Richards i Wood ustanovili su poznati patent "prepletanja" koji će ih već na sjajnom albumu "Some Girls" i idućim turnejama dovesti do vrhunca novog razdoblja karijere
Prije Wooda u novi Musicland studio u Münchenu i Rotterdamu stizali su gitaristi koji su bili u igri za možebitni ulazak u članstvo grupe, a Wayne Perkins i Harvey Mandel ostavili su bitnog traga u sjajnim solo dionicama u pjesmama "Hor Stuff", "Hand of Faith" i "Memory Motel". No, Woodov rif u "Hey Negrita" bio je taj detalj koji su Stonesi tražili i odmah uzeli, mada su Wooda već od ranije poznavali i s njim surađivali. U njegovom kućnom studiju snimljene su pjesme "It's Only Rock'n'Roll" godinu ranije, a "Scarlett" s Jimmyjem Pageom krajem 1974., a gitarist Facesa Roda Stewarta savršen kandidat za preotimanje Stonesa.
Na sessionima se našao i Jeff Beck, pa su na drugom CD-u i vinilu box seta uključene četiri improvizacije na kojima sviraju upravo Beck i još jedan kandidat, američki gitarist Robert A. Johnson. Spomenuti disk uključuje i lani dovršenu tadašnju pjesmu "I Love Ladies" koju je Mick Jagger danas nanovo otpjevao, kao i obradu hita "Shame, Shame, Shame" koju su svirali na probama. Valja spomenuti da su na snimanjima za "Black and Blue" nastale i pjesme "Worried About You" i "Slave" koje su kasnije objavljene na albumu "Tattoo You", kao i prva reggae verzija "Start Me Up" i pjesma "Windcall" s prošlog box seta albuma "Tattoo You". Imali su Stonesi 1975. još barem sedam-osam pjesama koje kolekcionari imaju u svojoj arhivi i mogli su ih dovršiti za box set "Black and Blue", ali se Micku Jaggeru valjda nije dalo ponovno ih otpjevati (svi vokali 1975. nisu bili dovršeni), i to je jedini propust box seta.
Zato trostruki vinil sadrži snimku cijelog koncerta iz londonske dvorane Earls Court održan početkom 1976., superioran tadašnjem koncertnom albumu "Live You Live" (mada je i na njemu bilo nekoliko snimaka iz Earls Courta), jer su se ovom prilikom odlučili za objavu najbolje verzije koncertnih nastupa, spojenih iz svih pet večeri koliko su tada svirali u Earls Courtu. Naravno, najveća poveznica s tim razdobljem rada Rolling Stonesa jest da su 1976. stigli i na dva koncerta u veliku dvoranu zagrebačkog Doma sportova, što je ostao predmet legendi i priča kakve su, usprkos brojnim tadašnjim gostovanjima, mogli izazvati samo Rolling Stonesi kao već potvrđeni "najveći rock bend na svijetu". Dakako da su spektakularni nastupi u Earls Courtu bili drugačiji, već i zbog činjenice da su samo na tom koncertu Stonesi "montirali" veliku pozornicu kakvu su koristili godinu ranije u SAD-u, s "krakovima" koji su se spuštali i zatvarali poput morske zvijezde, što je bio prvi primjer takvog mobilnog, skupog dizajna pozornice za rock koncerte. Europski nastupi održani su uz efektnu, ali ipak manju binu na kojoj je glavni meštar ceremonije Mick Jagger mogao prikazati svoje chic, svjetlucavo izdanje iz tih godina kad je rock glazba postala estradnija. Sredinom sedamdesetih rock je prestao biti buntovan, a postao glamurozni poligon u kojem su borci iz šezdesetih postali gala-zvijezde srednje struje na čije su koncerte dolazila poznata imena iz svijeta show-businessa. Na brojna pitanja kako je bilo na zagrebačkim koncertima, o kojima postoji više legendi nago racionalnih razmišljanja, sjajan odgovor tada je dao mladi novinar Hido Biščević koji je o koncertima pisao za magazin Tina. Evo kraćeg dijela briljantnih Biščevićevih zapažanja o sramežljivosti kojom su dočekani Stonesi, kao vjerodostojan prikaz onoga što se zaista dogodilo na koncertima u Zagrebu.
Sjedio sam u kutu tribina i osjetio ipak neku čudnu "udaljenost" publike od onoga što se doista događa pred njom. Držalo me to tokom cijeloga koncerta. Stonesi bi zaronili u neku poznatu pjesmu, a oko sebe bih čuo tek bojažljivo mumljanje u ritmu svima poznatih melodija, vidio ruke koje su gotovo kao u snu pratile Wattsove bubnjeve ili Keithovu gitaru... ali sam tek na trenutke osjetio da publika doista slobodno, nesputano, bez grča dijeli s Jaggerom lakoću i fiskulturnu lepršavost koju je on, cirkuski lakrdijaš, neumorno nudio s pozornice. Pozvao nas je da zajedno otpjevamo "You can't always get..." (git, kaže on, pokazujući tim slangom da još drži vezu s neurednim East End svijetom iz kojeg je potekao). Refren je, međutim, morao uglavnom otpjevati sam. Publika se bojala. Postalo mi je jasno onog trenutka kad je na red došla pjesma "It's only rock and roll". Pitao nas je je li poznajemo. Naravno, poznajemo, ali nismo odgovorili. Možda nismo razumjeli njegov cockney. Ali, cijelu atmosferu prvog dana dobro opisuju riječi pjesme: "Kad bih si zabio olovku u srce i prolio ga preko pozornice... bi li vas to zadovoljilo. Ili biste i dalje mislili, gle, ovaj je zbilja malo čudan". Doista, što je još trebalo napraviti da se suzdržana strast prolomi dvoranom. Naravno, bilo je i dosta starijih ljudi. Nisam očekivao da će oni skakati po tribinama od veselja. Uostalom, koliko nas ima koji smo Stonese slušali i voljeli kao djeca, koliko je mladića koji su "Paint It Black" pokušavali svirati u prvim zagrebačkim "haustor-bendovima". Vremena su se promijenila. Stariji smo. Ali, ljudi... pa i Jagger ima trideset godina. "Kak' samo more onak' skakat' po pozornici" reče na izlazu postarija žena. Doista, publika ga je teško pratila. Pokušao sam i sam nekoliko puta, kad me Richardsova gitara naprosto digla sa stolice, a Jaggerove kretnje probudile u meni cerarovske žice, punom snagom pratiti ritam plješćući rukama i tapkajući nogama. Pa sam ubrzo prestao. Uhvatio sam se kako više ne mogu. Tako je vjerojatno bilo s većinom.
Sve u svemu, činjenica da je jedan od najvećih mitova Rock and Rolla stigao s nama do sada nedostižnog Neba, ravno u Zagreb, popeo se na pozornicu pred nama, za nas izvodio svakojake ludorije, znojio se da bi nas zadovoljio, polijevao nas vodom... sve se to činilo na trenutke suviše nestvarnim, pa je publika uglavnom sjedila kao u kinu, oborena s nogu, u grču, sputana samim prizorom koji je vidjela pred sobom. Kad je Billy Preston izveo svoju "Nothing from Nothing" činilo se da doživljava ovacije veće nego Jagger. Naravno, pred Prestonom se smije vikati, on nije takav Mit. A kad bi se Stonesi zakotrljali u jednu od svojih himni (bio to "Jumpin'Jack...", "Brown Sugar" ili "Street Fightin'...") publika je samo u prvih nekoliko taktova uspijevala pratiti ga, da bi se ubrzo smirila, hipnotizirana valjda samom činjenicom da sve to čuje uživo. Osjećajući se još svojevrsnom rock-provincijom (s pravom?) publika je - čuo sam to često u prolazu i u pauzama između dviju pjesama - htjela čuti ono što najbolje poznaje. Gosti su htjeli da ih domaćin Jagger posluži samo onim slastima po kojima ga oni poznaju. Činilo se na trenutke kao da nove pjesme (s albuma koji je kod nas prihvaćen da bi ga se moglo pjevušiti) ne djeluju naročito na publiku. Čudno je to, jer "Fool to Cry", na primjer, izvanredna je pjesma i Jagger je izvrsno pjeva. Ali istodobno sam čuo djevojku u redu iza sebe kako bojažljivo pita: "Dobro, a hoće li svirati 'Angie'?" Ne znam je li čula svoju omiljenu pjesmu. Svirali su je drugog dana. Kad je sve bilo gotovo - opet smo bili bojažljivi. Kao nakon kino-predstave, osam tisuća ljudi jednostavno je ustalo, pokupilo svoje krpice i lagano napustilo dvoranu. Pa zar je to rock-koncert? - pomislio sam. Gdje je skandiranje, gdje je pozivanje da se Stonesi vrate i odsviraju još barem jednu pjesmu? Ništa od toga. Ili, jednostavnije rečeno: svirka je bila bolja od publike. Šutke, tek poneki izmjenjujući svoje stidljivo mišljenje o koncertu, napustili smo dvoranu - u sebi ipak oduševljeni - lagano odšetali do travnjaka, gosti iz drugih gradova nagurali se u svoje automobile, stotinjak stranaca sjelo je u svoje autobuse oblijepljene plakatima Stonesa i... otišli smo kućama. "It's Only Rock and Roll", ali dosta stidljiv.
"Sticky Fingersima" ni do gležnja