U subotu 11. travnja u zagrebačkoj Tvornici kulture Mladen Max Juričić svira svoj najveći samostalni koncert do sada. A odsvirao ih je mnogo, pa i u Tvornici. Zadnji put pojavio se u Tvornici krajem siječnja kad je primio nagradu za životno djelo u sklopu dodjele nagrada Rock&Off, kao jedan od najznačajnijih domaćih glazbenika unatrag skoro 50 godina, od kad je počeo svirati i nastupati. Ovaj put 11. travnja u Tvornicu dolazi kao Plesač sporog stepa, u najnovijoj inkarnaciji predstavljenoj na dva albuma "Sunčana strana Mjeseca 1 i 2", koji su krajem prošle godine objavljeni kao dvostruki vinil, doživjeli redom pozitivne recenzije kritičara i našli se u izborima najboljih albuma godine. Kao Plesač sporog stepa održat će koncert zajedno s bendom koji čini nova postava Ljetnog kina - Max Juričić (vokal, ukulele), Bernabe Romero (violina, vokal), Stanislav Kovačić (violončelo, vokal) i Manu Romero (bubnjevi, vokal), a gosti iz "njegovog kruga" upotpunit će feštu.
Kao malo koji domaći glazbenik Juričić je kroz spomenutih skoro 50 godina rada projedrio bez greške, bez otklona od fascinacije dobrom glazbom koju je redovito i s istim intenzitetom stvarao u raznim razdobljima i s različitim suradnicima. Svojevremeno sam Maxu rekao da bi netko trebao napisati njegovu biografiju i nazvati ju "Maximalno". Jer, radi se o čovjeku koji je od 1977. presudno i maksimalno utjecao na razvoj domaće rock scene. Od toga da je Štulić preko njega došao do punk i novovalnih ploča i promijenio zvuk Azre - u kojoj je tada bio i Max - preko Filma, Vještica, Šo! Mazgoon, Gege i Picigin Benda, do suradnji s Vladom Divljanom, kasnije plovidbe s Ljetnim kinom i danas sa Plesačem sporog stepa.
Max Juričić jedan je od rijetkih kod nas koji ne živi u prošlosti, mada na tu prošlost ima više prava od mnogih koji se njome uporno služe. Max je bio i važan čovjek za nastanak domaće etno scene i kasnije otočkog vala, a prvim albumom Plesača sporog stepa "Sunčana strana mjeseca 1" ostao je na tom tragu i ponudio novu reinkarnaciju svježeg, veselog "sami svoji majstori" zvuka, s tekstovima koji jednostavnim stihovima poručuju više od mnogih sklonih dugometražnim kiticama i refrenima.
Plesač sporog stepa najnovija je "verzija" Mladena Maxa Juričića, veterana domaće rock scene koji uvijek pronađe neki zanimljiv "kanal" da svoju glazbu učini aktualnijom. Iako pun povijesnih zasluga, Max je jedan od onih koji svježinu pretpostavlja nostalgiji i redovito mijenja kombinaciju svog izraza. Prvi album Plesača sporog stepa donio je jednu od tih dobitnih kombinacija, a bilo je i nostalgije, ponajviše u kantautorskom izrazu koji je, osim veselja "morskih" pjesama poput "Dani velikih valova" "Suze svetog Lovre" ili "Koje boje je sreća", nudio fine, životne teme o ljubavi, prijateljstvu i druženju poput "Djevojka u crvenim cipelama" ili uvodne "Priča veća od života".
Nakon par godina pisanja i snimanja pjesama album je donio deset tema, šarmantan "mali veliki album" koji je nepogrešivom intuicijom i zaigranošću činio najvažniji domaći lo-fi album godine. Mogao je Juričić sa suradnicima - Gustav Barišin, bas; Vlade Matulić klarinet i prateći vokali; Andrea Pedron i Janko Novoselić ksilofon i udaraljke; koproducent Ante Prgin Surka, beatbox - vrlo lako prijeći i u hi-fi, samo bi tada trebao raditi kompromise koje ne želi. Upravo zbog dosljedne taktike i neodoljivog šarma, Plesač sporog stepa mnogima je postao omiljena ploča tog ljeta. Maxova djeca, Rok Juričić, otpjevao je "Ko da nema sutra" i "Okolo naokolo", a Katarina Juričić dizajnirala omote albuma i otpjevala prateći vokal u "Zauvijek mlada". Hipnotička "Ko da nema sutra" dozivala je u sjećanje Talking Headse iz "afričke" faze rada, dok su melodijski detalji u "Pusti me da plešem drukčije" i "Na kraju dana" posjedovali onaj prepoznatljiv, instantni kod Idola i ranijih suradnji Divljana i Maxa.
Kao što je i rekao primajući nagradu za životno djelo u Tvornici, bitan dio njegova puta su ljudi s kojima je radio, među kojima je istaknuo Pika Stančića i Vladu Divljanja, posvetivši im priznanje. "Hej druže, kako si" bila je nova verzija pjesme "7 nota 100 života" napisane za Vladu Divljana. Upravo druženje i suradnje osnov su Juričićeve radne koncepcije, što je najvidljivije na koncertima, zapravo feštama koje priređuju od obalnih lokacija kad su na "otočkoj rezidenciji", do zagrebačkog Saxa i sada Tvornice gdje 11. travnja promoviraju dvostruki vinil "Sunčana stranu Mjeseca". Taj drugi, posljednji album u novih deset pjesama opet je donio potpuni presjek Plesača sporog stepa kojemu su se u studiju pridružili mnogi suradnici; Goran Barišin (bas, marimba), Ante Prgin Surka (bubanj, beatbox), Vlade Matulić (klarinet) i Stanislav Kovačić (čelo i gudači), te puno pratećih vokala i udaraljkaša.
Takva kombinacija crpila je utjecaje od domaće obale do Kariba, a najizravnije se osjetila u pjesmama "Igraj" i "Nedjelja". Ako je prvi album bio kantautorski, drugi je bio brži i svirački zasićeniji elementima ksilofona, klavira i udaraljki. Stihovi "sedam nota, sto života" fino su objašnjavali spomenutu pjesmu "Hej druže kako si" koja se bavila pitanjem iz ključnog stiha "kamo odlaze najbolji od nas?". Pored odlaska prijatelja, cijeli album zapravo je bio određen ili omeđen veseljem i tugom kao glavnim gorivom, poput jedne od najboljih pjesama "Spremi sliku u sjećanje".
Izvrsna "Prva, druga, treća" završila je album i zvučala kao da je sišla sa zadnjeg albuma Davida Byrnea, kojeg spominjem već drugi put u vezi Maxa, zato što to zapravo i jest kontekst u kojem treba promatrati Plesača sporog stepa. Sve ovo samo je novi dio priče o Maxu Juričiću koji nema razloga previše gledati u prošlost, ali radi povijesnog konteksta treba spomenuti i kako je počeo karijeru. Priča oko osnivanja Azre bila je posebno zanimljiva, jer je zbog česte izmjene članstva utjecala i na mnoge zagrebačke bendove. U proljeće 1977. bio je u prvoj postavi Azre, u koju te jeseni dolazi i bubnjar Branko Hromatko i ostaje sve do početka 1979. godine, kada čitava postava ostavlja Štulića i postaje grupa Film.
Zgodna je priča da je Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putovao Interrailom do Londona, otkrio tada novi novi val i punk bendove, te povratkom u Zagreb s aktualnim pločama engleske i američke scene, presudno utjecao na zvuk Azre i pomak prema novom valu. Početkom 1978. postava Azre opet se mijenja, postaje kvintet i uključuje Juru Stublića na vokalima, što je bilo jedino Štulićevo ustupanje mikrofona drugom čovjeku u čitavoj karijeri. U Azru tada dolazi i Marino Pelajić na bas gitari, a nakon što je glavni mikrofon već predao Stubliću, Štulić je u jednom trenutku oko trećinu vokalnih zaduženja prepustio i Juričiću.
Zbog razmimoilaženja i drugačijih pogleda na budućnost, ostatak grupe početkom 1979. odvaja se od Štulića i osniva grupu Film. Bio je to prvi veliki Juričićev bend, a nakon odlaska kreće u priču koja će imati manje veze s rockom, a više s etnom i sastojcima suvremene world music scene. Vještice albumom "Totalno drukčiji od drugih" 1989. započinju estetski i, još važnije, psihološki crossover domaće rock glazbe, totalno drugačiji od onoga što se tada kod nas smatralo etnom, barem u masovno prihvaćenoj popularnoj glazbi.
Ono što su ponudile Vještice unutar etno ili world music podžanra domaće glazbe bilo je jednako radikalno kao i domaći punk desetak godina ranije. Ništa čudno, budući da su Vještice osnovali Srđan Sacher iz Haustora - basist i koautor pjesama odgovoran za veliki dio etničkih istraživanja Haustora - Max i jedan od najboljih domaćih bubnjara Boris Leiner.
Da im nije neugodno rekli bi da je to bila supergrupa, ali prilično alternativna. Upravo se Vještice albumom "Totalno drukčiji od drugih" najavile prodor domaćih etnografskih istraživanja devedesetih i dolazak čitave etno-scene s pripadajućim izvođačima. Nakon njih postalo je moderno baviti se etno glazbom, no, te 1989. samo je Goran Bregović bio jednako radikalan u filmskoj glazbi "Doma za vješanje". Svojevremeno mi je Darko Rundek u intervjuu rekao nešto što dobro objašnjava Maxov pogled, ali i značaj njegovog rada na "otočkom valu" koji je zarolao nakon Vještica; "Otočani su uvijek slovili kao neki posebni ljudi koji su si mogli dozvoliti ekscentričnost u odnosu na pravila koja vladaju na kopnu. Zoran Franičević (bivši glavni urednik Poleta, op.a.) je ima već dosta godinica puno učinio na otočnoj kulturnoj samosvijesti, a Max Juričić, Žan Jakopač i Gego to su izrazili." Kao Plesač sporog stepa Juričić će to ponovno "izraziti" 11. travnja na koncertu u Tvornici kojim zaokružuje novu etapu itekako zanimljivog i aktualnog rada zadnjih godina.