Ima Tomislav Brlek, priređivač knjige, koji je načinio izbor Kranjčevićevih pjesama za ovo izdanje, taj običaj da mi šalje, uručuje i/ili elektronski prosljeđuje ono što objavi. Obično je riječ o djelima, pjesničkim, esejističkim, rjeđe proznim, iz hrvatske književne povijesti, redom pokojnima, klasicima i skrajnutima, onima koji daju mjeru "veličini malenih", oni koji su sami svoja mjera, onima kojima je povlačenje po školskim lektirama proizvelo samo još i tu nepravdu da svi misle da su ih čitali, premda ih nije čitao nitko. Te svoje knjige i u njima svoje kritičke (ili bi ovom prigodom bolje bilo reći - čitalačke) izbore Brlek obično objavljuje u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, i one će vrlo rijetko, ili nikad, dospjeti do knjižarskih polica. Radi se, dakle, o izdanjima koja su dio ceremonija i protokola službene, režimski sponzorirane kulture, oko čije se vidljivosti zapravo ne brine nitko. Ili je, još od socijalističkih doba, u sam ceremonijal upisano da ovakva izdanja trebaju biti nevidljiva?
Zašto Tomislav Brlek, izvanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost, radi na ovakvim izdanjima, i zašto ih šalje upravo meni? Ovo je od onih pitanja koja svakako zavređuju pažnju, premda zvuče pomalo idiotski. Brlek je protagonist one socijalno i egzistencijalno dobro situirane akademske elite, koji u Hrvatskoj sačinjavaju ljudi koji katkad rade mnogo i dobro, premda su slobodni da rade loše ili da ne rade ništa. Rad na ovakvim knjigama njima je dobra preporuka za dalji napredak na socijalnoj i egzistencijalnoj, da ne kažemo i stručno-znanstvenoj ljestvici. Ali u Brlekovom slučaju razlog je drugi: njega, kao još malo koga među tim svijetom i među njihovim studentima, književnost doista živo zanima. Zanima ga onako kako je, recimo, zanimala i Antuna Barca. I pritom on, baveći se hrvatskom književnošću, nema nikakvih prljavih, ideološko-političkih, da ne kažemo i silovateljskih ambicija ni interesa.
A zašto te svoje knjige šalje meni, a ne kakvom utjecajnijem, unutar elite situiranom hrvatskom piscu? Osim argumenta prijateljstva, postoji samo još jedan: Brlek, naime, zna da ću ja te njegove knjige čitati. I da ću, recimo, i njegov izbor iz Kranjčevića pomnjivo iščitavati, upravo kao da je prvi. Brlek je za mene, kao što sam, vjerojatno, i ja za njega: zadnji Adam. Zadnji Adam hrvatske književnosti.
Tu pjesmu, naslova "Zadnji Adam", koja se, naravno, našla u izboru Tomislava Brleka, jer koliko god katkad on zna u svojim izborima i antologijama biti ekscentričan u potrazi za nečim što je drukčije i atipično u odavno provjerenim i kanoniziranim opusima, u Kranjčevićevom slučaju takvo što se ne radi. Osim što velike ili amblematske Kranjčevićeve pjesme zaista neizbježne jesu, u njegovom pjesničkom načinu ima nečega izričitog, što čitatelja svaki put zatekne, pa mu se učini da je grehota to izbjegavati. Izbjeći "Zadnjeg Adama" bilo bi isto što i izbjegavati "White Riot" među izabranim pjesmama The Clash. I neka vam, čitate li doista ovo, ne bude ni neobično, ni skaredno to što u istu rečenicu dovodim Kranjčevića i Strummera. Nešto je u načinu tog vječnog hrvatskog prognanika bilo punkersko, premda je pisao u dugim stihovima i duge pjesme, nasuprot kratkim plakatnim songovima punka. Kranjčević je, naime, bio pobunjenik, bio je satiričar, ikonoklast, pa ako bismo se pozabavili inventarom onog protiv čega je on ustajao, i stilsko-retoričkih sredstava za kojima je posezao, mogli bismo se iznenaditi time da između njega i pobunjene mladeži koja je ponikla iz stihova Petti Smith nema bitnijih neslaganja. Prema Bogu i ljudima, ili prema ljubavi i nepravdi, prema pobuni i prema domovini, Kranjčević se odnosi kao i oni. Samo što kroz stoljeće i kusur po njegovoj smrti neće baš biti mnogo onih koji će ga razumijevati na taj način. Nakon pjesnikove smrti od njega će se stvarati zašećereni romantični kult, ili mučenika za nacionalnu stvar. Jest, naime, Kranjčević bio mučenik, ali mučeništvo njegovo bilo je vrlo osobno, ekscentrično u odnosu na ono i onakvo hrvatstvo kakvo su mu zadavale onodobne elite. I onaj čuveni njegov "Moj dom" (ne, ni tu pjesmu nije Brlek izbjegao), koja je tako često korišten za domoljubne recitale, ne govori ono što su oni u njemu naumili čuti. "Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,/ i brda joj i dol...", nije pjesma o Hrvatskoj, koja je negdje drugdje nešto što on jest (a Kranjčević je u Sarajevu, jer je predugo u životu svom bio, i gdje leži do u vječnost), nego je domovina samo u njegovom srcu, dok drugdje ne postoji. O tome pjesma govori. I o slobodi govori, koje nema, a bez koje domovina izvan srca, prema Kranjčeviću, ne može ni imati nekog zemljopisnog korelativa. "Moj dom" je, dakle, buntovna, da ne kažemo i antidržavna, protudomovinska pjesma. U svakom slučaju, gorka pjesma očajnika.
Još samo koja o "Zadnjem Adamu". Kao što bi prvi čovjek Adam, stvoren prije životinja, riba i ptica, kojemu je Bog dao u zadatak da životinjama, ribama i pticama imena nadjene, čime ga je, njega Adama, učinio bliskom sebi, ali ga je učinio i pjesnikom (jer što je pjesnik nego onaj koji izvodi riječi u metafore i tako imenuje svijet oko sebe?), tako će jednom biti i zadnji Adam, dakle posljednji čovjek na Zemlji. On, veli Kranjčević, "blijedim noktom, zadnje što je mako;/ Napisao je u led - upitnik!" Pa: "Praminja snijeg i pokriva žurno/ Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso/ Ko svjedočanstvo očito i burno,/ Na zemlji da je bio i bitiso!"
Što to pitaš Adame, možda će Kranjčevićevog Adama upitati Bog. Nama, pak, važan je samo upitnik, i gorka istina da u čovjekovoj prirodi nije da nešto na koncu zna, nego je u njegovoj prirodi da posljednjim dahom pita.