Nakon više od tri godine, na televiziju se vratio moj omiljeni domaći glumac. Goran Hajduković Čupko, od ranije poznat policiji, koji je u filmu ‘Ti mene nosiš’, ali i seriji nastaloj od tog filma (“Da sam ja netko”), iznenađujuće dobro tumačio lik problematičnog oca, dilera drogom i navijačke legende – nešto što mu, nota bene, ni u privatnom životu nije strano – cijeli protekli tjedan nije silazio s malih ekrana.
Ovaj put, međutim, nije bilo riječ o nekom filmu ili seriji, a čemu sam se sve od tog njegova prvog televizijskog pojavljivanja nadao, već o nečemu mnogo ozbiljnijem – informativnom programu za vrijeme kojega su danima izvještavali o uhićenju dvojice dilera koji su prevozili 170 kilograma marihuane.
Jedan od njih bio je, eto, moj omiljeni domaći glumac, a drugi – koji se kod naplatne stanice Karlovac gdje ih je zaustavila policija našao na suvozačkom mjestu, a time i u sporednoj ulozi priloga na Dnevniku – vođa jedne od srpskih navijačkih skupina. Nitko od njih dvojice, jasno, ne zaslužuje TV ružu za ovu ulogu, o tome što za nju zaslužuju odlučit će kazneni sud, ali ono što Čupko svakako zaslužuje, a o čemu će u nastavku teksta biti više riječi, pogotovo jer je HRT izabrao baš ovaj Čupkov povratnički tjedan i za repriziranje serije “Da sam ja netko”, podsjećanje je na njegovo brilijantno glumačko ostvarenje u tom projektu nepravedno zapostavljene redateljice Ivone Juke...
Zahvaljujući toj ulozi, naime, uz sve ostale ni malo laskave epitete koji se vežu uz njegov lik i djelo, ide i ovaj jedan pozitivni; sjajan glumac! Elem, prije te svoje prve, prave i profesionalne uloge, taj ozloglašeni vođa BBB-a, koji je navodno u Austriji palio jagodice na prstima kako mu policija ne bi mogla uzeti otiske, te koji iza sebe ima najmanje dva suđenja za pokušaje ubojstva, a tko zna koliko njih ispred sebe, u životu je igrao još jedino ulogu nacističkog vojnika kada je tako odjeven i, nedvojbeno, pod utjecajem alkohola, ušetao u zagrebački klub znakovitog naziva “Krivi put”. Redari su ga vrlo brzo izbacili, a on je, još brže, na jednog od njih potegnuo pištolj. Nakon kraćeg naguravanja, taj pištolj je i opalio, ali na svu sreću nikoga nije pogodio. Time su spriječene najmanje dvije tragedije: prva je, naravno, ona očita da nitko od prisutnih nije nastradao, a druga – podjednako tragična, ali ni približno očita, ni očekivana – da nikada ne bismo imali priliku vidjeti da Čupko,osim izraženog talenta za kriminal, posjeduje i za glumu. (Nešto slično, uzgred kazano, uspjelo je još samo legendarnom sarajevskom kriminalcu Campi, koji je u Kustinoj Dolly Bell, sjetit ćete se, ostvario antologijsku ulogu...)
Tako je dobro Čupko odigrao tu svoju ulogu da mi ga uopće nije bilo teško zamisliti u, recimo, američkom Ozu, ali ne samo u zatvoru, kao što bi se od njega očekivalo već i u istoimenoj seriji. Po snazi bi se u tom zatvoru mogao mjeriti s legendarnim Adebisijem, a ni upravitelju McManusu, sasvim sigurno, ne bi bilo lako s njim. Mogao bi Čupko, palo mi je tada na pamet, promijeniti cijeli svoj život da ode u tu divnu zemlju u kojoj ništa nije nemoguće te postati još jedna priča o uspjehu koju Ameri toliko vole.
Hollywood bi, nema nikakve sumnje, poludio za njegovom životnom pričom, a zakvačila bi se za njega vjerojatno i neka mlada glumica u usponu. Moguće i da bi nakon što sto puta bolje odglumi, recimo, “Bronsona” u biografskom filmu o najpoznatijem britanskom robijašu, nego što je to učinio svugdje hvaljeni Tom Hardy, te još milijun manjih uloga sličnog tipa, moguće da bi se dakle, i o njemu mogao snimiti neki takav biografski film. Možda je upravo to i bio plan koji je u seriji ‘Da sam ja netko’ imao njegov lik koji cijelo vrijeme spominje da će se na kraju izvući iz svih problema, ali pravi Čupko nikakav plan – postalo mi je jasno prošli tjedan kada se nakon tri godine ponovno vratio na male ekrane – nikada nije imao.
Cijelo ovo vrijeme nadao sam se da će sa svojim životom učiniti upravo to što u seriji pokušava učiniti njegov lik, te da neće ugušiti taj svoj prirodni talent za glumu kao što to inače čini sa svim onim ljudima koje kamatari, ali na kraju ovog teksta i, evo, početku novog suđenja njemu, moram izraziti veliko žaljenje što nije krenuo tim putem i, kao što sam naziv serije kaže, postao netko...