Jedna od najdugovječnijih emisija HRT-a, legendarni TV kalendar, ove godine slavi 50. rođendan. Od svog prvog izdanja, prikazanog 3. siječnja 1976. na tadašnjoj Televiziji Zagreb, ovaj informativno-dokumentarni format nije izostao niti jedan jedini dan s malih ekrana, postavši tako medijski fenomen i dio svakodnevice generacija gledatelja. U pet desetljeća postojanja, emisiju su uređivala tek četiri urednika. Na poticaj tadašnjeg direktora Televizije Zagreb Žarka Božića, pokrenuli su ju i desetljećima uređivali Vladimir Fučijaš i Obrad Kosovac. Nakon umirovljenja osnivačkog dvojca, uredničku palicu preuzeo je povjesničar Vladimir Brnardić, a od listopada 2017. godine na čelu TV kalendara je povjesničar i režiser Leon Rizmaul koji je nastavio tradiciju, ali i uveo emisiju u moderno doba.
TV kalendar je jedna od najdugovječnijih emisija Hrvatske radiotelevizije, u čemu je tajna tog uspjeha?
Svakako je riječ o iznimnom televizijskom fenomenu. Čak i šire od toga, jer, koliko sam upućen, nigdje na svijetu ne postoji emisija tog tipa s takvim kontinuitetom i takvom pažnjom publike. Ako se osvrnemo možemo primijetiti da je TV kalendar postao simbol mosta između arhiva i suvremenosti, stručnjaka i laika, učionica i obiteljskih dnevnih boravaka. Sve je počelo u subotu, 3. siječnja 1976. u 15 i 30. na nekadašnjoj Radio televiziji Zagreb u Šubićevoj ulici. U početku nije emitiran nedjeljom. A ideja da se pokrene imala je uzor u tada postojećem jutarnjem «Radio-kalendar» Radio-Zagreba. Osim TV kalendara ne postoji televizijska emisija koja se emitira svaki dan od 1976. godine. Čak ni središnji Dnevnik nije išao baš svaki dan! Do 50. rođendana otprilike sakupili smo dvadeset tisuća premijernih emitiranja.
Prethodnu, 45. godišnjicu obilježili ste uvođenjem novih špica i jingleova, spremate li nešto slično i za okrugli jubilej?
Ove godine Hrvatski radio obilježava 100. rođendan, a televizija 70. rođendan. Naša emisija sa svojih okruglih pedeset sigurno je među značajnijim slavljenicima. S obzirom na to da je „kalendarska“ obljetnica na samom početku godine, uvijek joj pristupamo tako da cijelu godinu provodimo u slavljeničkom raspoloženju. Prvu veliku stvar smo napravili 3. siječnja, kada je cijela emisija, od prve od sadnje sličice i informacije bila posvećena nama, ljudima koji ju stvaraju pedeset godina. Vrlo sam ponosan na nju, ali to nije najvažnija stvar koju pripremamo. Proteklih nekoliko mjeseci snimamo dokumentarni film u povodu našeg rođendana. To je sigurno nešto u što smo uložili mnogo truda i nadam se da će biti odličan. Redateljsku palicu smo uručili mladoj redateljici Beli Bračko Milešević. Znači, jedan neovisni pogled izvana, a u glavnom fokusu će nam biti gledatelji svih generacija. Poseban ritam filmu daje kontrapunkt između procesa na Prisavlju i načina na koji publika širom Hrvatske (i svijeta) gleda/doživljava TV kalendar: U dnevnim boravcima umirovljenika, u školi, liječničkoj ili stomatološkoj ordinaciji, u zaštitarskoj kućici ili preko YouTubea u Argentini. Promatramo kako naša emisija, istodobno ozbiljna i nenametljiva, postaje dijelom svakodnevnog života i oblikom zajedničke memorije. Početkom veljače ulazimo u montažu i nadam se da ćemo do Uskrsa biti spremni za emitiranje. Već smo jednom, prije dvadeset godina, napravili polusatni dokumentarac o TV kalendaru. Tada su još bili živi naši prethodnici Obrad Kosovac i Vladimir Fučijaš i jako mi je drago da ga imamo. Tada nam je u središtu pozornosti bio proces proizvodnje emisije, tako da ćemo za ovu obljetnicu pokušati nešto drugačije. Naravno, organizirat ćemo internu proslavu s tortom i pedeset svjećica. Zapravo, to planiramo i snimiti za potrebe ranije spomenutog dokumentarca.
Koji su kriteriji kod odabira sadržaja za TV kalendar?
TV kalendar je emisija koja se bavi obljetnicama. Od početka osnovni kriterij uređivanja bile su važnije obljetnice iz širokog spektra hrvatske i svjetske povijesti. U kategorizaciji obljetnica jedan od važnijih kriterija za izbor teme jest da je određen datum zaokružen rođendan neke povijesne osobe ili godišnjica događaja. Prema našim kriterijima velikim obljetnicama smatramo desetu, pedesetu, stotu, petstotu i tisućitu.
Šalju li vam gledatelji pohvale ili možda kritike na sadržaj? Koja je najupečatljivija koju ste primili?
Pitate koja je tajna našeg uspjeha. Vjerojatno u tome da nismo dosadili, pretpostavljam. Gledatelji nas podržavaju, pišu nam, ukazuju na pogreške, pokazuju da im je stalo i da nam vjeruju. U iznimno dugoj povijesti postojanja stvorena je respektabilna vlastita audio-vizualna i tekstualna dokumentacijska zbirka. Digitalno doba donijelo je nove zakonitosti. Mi smo se modernizirali, prilagodili novim oblicima novinarske komunikacije. Osobno to smatram svojim najznačajnijim obolom emisiji. Moji prethodnici na uredničkom mjestu su usavršili format. Smatram da nema potrebe nešto mijenjati u smislu forme. Vjerujem da ćemo biti zanimljivi s pet dvominutnih priloga i rubrikom Ukratko i za pedeset godina.
Postoji li emisija TV kalendara koja vam je ostala u posebnom sjećanju i zašto?
Iako smo ju napravili prije svega nekoliko tjedana, sigurno će mi najdraža emisija ostati, ova obljetničarska 3. siječnja 2026. Prije svega emotivno sam vezan uz nju, ali znam da što će više vrijeme prolaziti vrijednost će joj rasti. Inače su mi najdraže emisije za koje organiziramo snimanje i pripremimo priče za koje inače ne bismo imali video materijale. U tom smislu pada mi na pamet 18. listopada. Prvo pitanje vama: Znate li što je to Völkerschlachtdenkmal? Tog dana, 18. listopada 1815. Napoleon je poražen u Bitki naroda kod Leipziga. Na stotu obljetnicu bitke su podigli monumentalan spomenik koji je danas impresivna turistička atrakcija. S originalnim nazivom spomenika uvijek polomim jezik. Ali to nije sve, taj datum je u njemačkom svijetu toliko važan da su upravo 18. listopada otvorili svoju Valhallu (kuću slavnih) nedaleko Regensburga. A mi smo posjetili, snimili i napravili prilog.
Možete li opisati jedan dan u redakciji TV kalendara?
Dan počinje nešto prije osam sati. Dolazim prvi i u tom prvom satu dok sam sam mi je najproduktivnije razdoblje. Redigiram nove tekstove, a valja i redovito pogledati cijelu emisiju prije emitiranja. Trenutno radim na sadržaju za veljaču. Naravno, sam pišem i realiziram u montaži priloge kao i drugi novinari. Zatim dolaze realizatorice Renata Prugovečki i Željka Šešerko koje se brinu da se emisija pripremi i pošalje na emitiranje. Moje najbliže suradnice, lijevu i desnu ruku, novinarku Renatu Labaš i arhivsku suradnicu Tajanu Prpić, vrlo rijetko vidim. Tako smo produktivniji. One su u popodnevnim terminima i poput mene obožavaju ovu igru, slagalicu, neki bi rekli posao. Za mene je, i dalje, poslije više od četvrt vijeka, ovo zabava u kojoj prije svega uživam. Nikad, ali baš nikad nisam pogledavao na sat kada je vrijeme za poći kući. Dok sam bio mlađi, čak sam nosio posao na godišnji odmor. Sada to više ne radim, kompenziram iskustvom, a i arhiva nam je puno uređenija, pa je sve manje grešaka koje je potrebno ispravljati.
Tijekom svih ovih godina sigurno se dogodilo mnogo anegdota?
Naša su vrata svima otvorena. U sobi naše redakcije vrlo je topla i ugodna atmosfera. Osim nas sedam, osam koji radimo u TV kalendaru stalno nam dolaze ostali djelatnici HRT-a na čašicu razgovora. A ti naši posjetitelji kažu da se ovdje puno ugodnije osjećaju i da našu sobu doživljavaju više svojom nego one kojima pripadaju.
Tko vam je ciljana publika i kako ste se približili mlađim gledateljima?
Svjestan sam da nam je publika sve starija i da se proporcionalno smanjuje kako se smanjuje interes šire populacije za televiziju. Ali uvijek se ponovno iznenadim kako nam je ustvari šaroliko gledateljstvo. To se očitovalo u reakcijama na nedavnu emisiju emitiranu 3. siječnja 2026. Pozivi, komentari, mailovi svih dobnih skupina i iz svih krajeva Hrvatske. Iznimno sam sretan da mnogi osnovnoškolski i srednjoškolski profesori koriste TV kalendar u nastavi povijesti. U današnje vrijeme djeca taj način čak lakše doznaju da postojimo nego u roditeljskom domu, gdje je kultura gledanja tv programa sve manja.
Na koji način je razvoj tehnologije utjecao na format TV kalendara?
Digitalno doba donijelo je nove zakonitosti kojima smo se prilagodili. Naša misija prije svega je obrazovna. Želimo informirati zainteresirane, pokazati da smatramo temu zanimljivom za istraživanje. Svjesni svoje ranjivosti te često izloženi i kritikama pozivamo sve da nam javljaju propuste. Medijski svijet se od 1976. promijenio. U 2025. godini većina gledatelja može prevrtjeti, zaustaviti i analizirati svaki podatak. Svakodnevno predstavljamo od 250 do 300 informacija. Teško je zadovoljiti svakoga. I uvijek je bilo i bit će upita i kritika gledatelja: Zašto je ovo prikazano, ono nije? Prije dvije godine smo pokrenuli službeni YouTube kanal na kojem objavljujemo jedan prilog dnevno. Vrlo sam zadovoljan špicama i sučeljem kanala. Prije desetak godina imali smo i Facebook kanal, ali administracija takvog kanala bila je vrlo zahtjevna i nismo uspjeli zadržati osobu koja se s tim bavila. Planiramo u skoroj budućnosti ponovo pokrenuti Facebook, ali i Instagram, te Tik Tok. Razmišljamo i o online kvizovima. Ali da bi to sve pokrenuli moramo pronaći nove, mlađe djelatnike kojima je prirodnije plivati u oceanu društvenih mreža nego što je meni.
Hoće li ubuduće biti još nekih promjena?
Sigurno hoće. Moramo se prilagođavati promjenama u medijskom prostoru. Pronaći put do korisnika trenutno popularnih aplikacija. Okosnicu redakcije danas čine novinari i realizatori koji su (nešto) stariji od samog “kalendara“. Zato ponavljam da mi je najvažnija misija pronaći/zainteresirati „novake“ koji se razumiju u nove medije više od nas. Sigurno negdje oko nas postoje mladi ljudi zaljubljeni u novinarstvo i povijest koji bi se popeli na naš brod.
Smatrate li da će TV kalendar nastaviti parirati izazovima novog doba?
Ne vidim razlog da usporavamo ili se zaustavljamo. Naš format, kako su ga zamislili naši učitelji Kosovac i Fučijaš, bio je vizionarski prije pedeset godina. Naravno da uvijek ima prostora za poboljšanja. Ona su nužna da bi se približili mladima. Ali ono što vam sa sigurnošću mogu reći je da je ovaj intervju izašao iz moje glave, bez konzultacije s Wikipedijom, Chat GPT-jem, Google Geminijem… Sjećam se kako nas je Obrad Kosovac „špotao“ ako bismo tražili podatke na Wikipediji, inzistirao je da idemo u Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku i tražimo podatke u „stvarnim“ knjigama. On je pisao svoje tekstove na pisaću mašinu i donosio ih tajnici da mu pretipka u kompjuter. Nisam siguran koliko je današnjih školaraca uopće čulo za pisaću mašinu? Tko zna, možda će i ovaj moj stav da ignoriram umjetnu inteligenciju već za deset godina postati potpuno anakron.