Hrvoje Horvat među prvima je poslušao novi album Stonesa koji tek izlazi: Drže se kao Kip slobode o kojem pjevaju

„Hackney Diamonds“ iz 2023. nije bio najbolji album Rolling Stonesa od osamdesetih godina zato što je bio prvi nakon 18 godina, pa su mnogi ostali u pozitivnom šoku. Bio je to doista sjajan povratak u najbolju formu. I na albumima prije njega bilo je odličnih  pjesama. ali je čak i pod producentskom palicom Dona Wasa koji je s njima radio od 1994. nedostajala ona prirodnost i „iskra“ koju je zapalio „Hackney Diamonds“, snimljen 18 godina nakon „A Bigger Bang“. Novi producent Andrew Watt očito je uspio otključati neku tajnu šifru, jer polet, rifovi i melodije na „Hackney Diamonds“ nedvojbeno su podsjećale na „stare“, tj. mlade Stonese. 
Da je operacija uspjela pokazala je činjenica da im je s tih snimanja ostalo desetak pjesama, od kojih su neke dovršene za novi album „Foreign Tongues“ (Polydor/Universal Croatia) koji izlazi 10. srpnja. Tu je i „Hit Me In The Head“ s bubnjevima Charlieja Wattsa, početno snimljena 2021., dok „Some of Us“ s vokalom Keitha Richardsa potječe još sa sessiona iz 1985. za album „Dirty Work“.  
Prvi blues singl „Rough and Twisted“, objavljen pod imenom The Cockroaches - pseudonim koji su Stonesi nekada koristili za tajne klupske nastupe - bio je otklon u heavy-blues prošlost, pa je zato prvi „pravi“ singl, radiofonični „In The Stars“ bio pomalo generički napravljen kao i uvodni singl „Angry“ s „Hackney Diamonds“, jer jasno je da mora postojati koncesija Stonesa radijskom  eteru i neki hit za masovnu publiku. 

Ono što veseli jest da se među ostalih 12 pjesama nalazi dovoljno rifova, melodija i sviračkih i vokalnih bravura što doista djeluje optimistično, znamo li da su ih snimili ljudi sa navršene 82 godina života. Ali, koji očito znaju upaliti onaj pravi motor kad voda dođe „do grla“, pa čak i bez Charlieja Wattsa (na bubnjevima je opet stari Richardsov suradnik Steve Jordan koji je svirao još na „Dirty Work“ 1986.). 
Kritika današnje Amerike u „Ringing Hollow“, u koju su „bili zaljubljeni prije nego su je vidjeli“, pa spominju zabrinut Kip slobode, a dodavanje „ludog mogula Muska“ u „Mr. Charm“, milijardera koji lete u svemir u „Divine Intervention“ i autokrata koji su poput štakora na paradama s raketama u „Covered in You“, Jaggerov su nastavak angažmana iz pjesme „Sweet Neo Con“ s albuma „A Bigger Bang“, na kojoj je prvi put stao protiv novih konzervativaca.   
Odsjaji svirke sa „Some Girls“ albuma, koji ostaje arhetip obnovljenog mladenačkog poleta, osjećaju se u rifoidnoj „Mr. Charm“ koja je trebala biti prvi singl dok plan nije promijenjen i boogieju „Divine Intervention“, a „Hit Me In The Head“ sa basom Paula McCartneya i bubnjevima Charliea Wattsa (kao i „Bite My Head Off“ s McCARTNEYEM sa „Hackney Diamonds“) nudi jednako ubrzani, nabrijani, mladenački anti-gerijatrijski stav. Ispovjedne country balade „Jealous Lover“ i „Ringing Hollow“ poznati su obrasci Stonesa kakvi uvijek imaju prođu. Naravno, Jagger pjeva kao slavuj, a gitare znaju podsjetiti na jednostavne, arhetipske dionice, kao u urban-funku „Covered in You“. Tu i tamo proviri neki mali biser poput balade „Some of Us“ s vokalom Keitha Richardsa, ali zna vas dočekati i „Never Wanna Lose You“ koja kao da je bljeđa verzija „Mess It Up“ s „Hackney Diamonds“, ili „Side Effects“, također ustupak radiofoničnom zvuku.
Je li „Foreign Tongues“ veliki album kao „Hackney Diamonds“? Nije, jer „Hackney Diamonds“ ostaje jedinstveno postignuće pod stare dane, prije svega zbog jačine pjesama za koje se činilo da su „izašle iz njih“. Spram tog nebrušenog dijamanta „Foreign Tongues“ djeluje više dorađivano, kao sličan nastavak, pjesme nisu loše, ali se povremeno čini da se radi o skupu profesionalno napravljenih snimki koje simuliraju isti smjer. 

VEZANI ČLANCI

„Foreign Tongues“ zadržava vitalizam i konture mladenačke svirke, a da se doista radi o novom razdoblju Stonesa govori i činjenica da im je i ovom prilikom ostalo još desetak novih pjesama, koje bi navodno trebali upotrijebiti na trećem dijelu trilogije s Wattom. Watt je bio producent i zadnjeg albuma Paula McCartneya, a činjenica da svira nekoliko instrumenata i na „Foreign Tongues“ (koautor je dvije pjesme), podsjeća na suradnju s producentom Jimmyjem Millerom koji je sa Stonesima radio u zlatnom razdoblju od 1969. do 1973.  
Najbolja pjesma albuma bez dvoumljenja je obrada „You Know I'm No Good“ Amy Winehouse i potpuno je jasno zašto su se odlučili za nju. Radi se o bezvremenskom klasiku najviše kategorije koja im i tematski odgovara, a mogla bi odigrati ulogu ranijih „Harlem Shuffle“ ili „Anybody Seen My Baby?“, koja je zapravo bila prerada teme „Constant Craving“ k.d. lang. Na albumu gostuju Robert Smith iz The Cure na sintesajzerima, Steve Winwood na klavijaturama i Banmont Tench na orguljama, ali u minimalnim dozama, kao i skoro nečujni Bruno Mars, jer svi su uklopljeni i podređeni u svirku Stonesa koja je odavno zacementirana i ne mijenja se.  

Pred kraj albuma nedostaje neka završna kulminacija poput „Sweet Sounds of Heaven“ sa Lady Gaga s „Hackney Diamonds“, a album završava posvetom Chuck Berryju „Beautiful Delilah“ (s bas bubnjem Chada Smitha iz RHCP). Kao i završna „Rolling Stone Blues“ na prošlom albumu Muddyja Watersa, bio bi to pogodan završetak karijere i povratak na sam početak (prvi singl Stonesa bila je obrada „Come On“ Chucka Berryja). 

Da se, ponovimo, ne priča o još jednom studijskom albumu. Budući da su ove i prošle godine otkazali planirane turneje, osobno bih potpisao ovakav razvoj situacije. Čemu po tko zna koji put slušati iste verzije starih pjesama uživo za zabavu stadionske publike, ako Stonesi imaju u rukama dobre albume i ako ulaze u tonski studio češće nego su to radili u prethodnih dvadesetak godina? A pogotovo ako iz njega izlaze s ovakvim rezultatima.