Koncert koji je planiran za 28. svibnja velika bosanskohercegovačka glazbena diva, neponovljiva interpretatorica sevdaha, rasprodala je dva i pol mjeseca prije planiranog termina. Kako nam kaže na početku razgovora koji smo vodili tim povodom, zbog velikog interesa odlučili su zakazati još jedan koncert, a zbog nedostatka slobodnih proljetnih termina, idući je 18. rujna. "Istina je da me Zagreb voli i da to nebrojeno puta dokazao, a ja volim Zagreb. Predivan je osjećaj i najljepša nagrada kada dođem u prepunu dvoranu, utoliko i moje pripreme za moj veliki jubilej - 50 godina umjetničkog rada - traju već dulje vrijeme", otkriva Hanka Paldum.
Vraćate se u Zagreb, grad koji vas je uvijek rado dočekao. Kako se pripremate za nastupe u Lisinskom, poznatom po svojoj akustici i emotivnoj atmosferi?
Koncerti su uvijek posebni trenuci u životima umjetnika i njihovih obožavatelja, a obilježavanje jubileja daje im dodatnu težinu i emociju. Koncert koji će se održati 18. svibnja dolazi kao snažan podsjetnik na važnost umjetnosti i ljubavi prema publici koja me pratila kroz sve ove godine. Bit će to još jedna prilika za zajedničko slavlje, u srcu kulture, u predivnoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje se svi osjećamo povezani glazbom koja spaja generacije.
U Zagrebu niste nastupali od 2019. godine. U nedavnom intervjuu rekli ste da je razlog i odlazak nekih vama bliskih ljudi poput Milana Bandića?
Posljednji moj koncert održala sam u Zagrebu u istoj dvorani, kada sam obilježila 45 godina umjetničkog rada. Dugo sam razmišljala i priželjkivala da uradim ponovo nešto lijepo, kako bih obradovala svoju publiku i sebe, ali su me neki nemili događaji usporili. Otišli su mi neki dragi ljudi i trebalo mi je vremena da se odlučim doći i stati na tu scenu, a da nisu tu uz mene. Nedostajat će mi veliki buket crvenih ruža od dragog mi prijatelja Milana Bandića, osmijeh Mire Lilića.... dragih osoba koji su bili dobri ludi, a iznad svega imali dušu za svakog.
Vaša karijera traje više od 50 godina. Koji trenutak biste izdvojili kao najvažniji u tom razdoblju?
Sve ove protekle godine je nekako išlo svojim tokom. Dešavali su se lijepi događaji, a bilo je i manje lijepih, pa ružnih. Ja želim pamtiti samo lijepe, jer se ja ljepše osjećam. Uz Božji dar i talent kojim sam obdarena, imala sam sreću da sam odabirala i snimala lijepe pjesme, koje su lako ulazile u srca ljudi, stvarala se lijepa priča. Od samih početaka imala sam naklonost glazbenih stručnjaka i kritičara, mogu reći da sam bila miljenica printanih i elektronskih medija. Mnogi su vjerovali u mene i moj talent, a ja sam se trudila da svojim profesionalnim odnosom sve to opravdam. Rezultati su mnoga domaća i inozemna priznanja, prodano više milijuna nosača zvuka, Oskari i Zlatne zvijezde za najbolju pjevačicu u bivšoj Jugoslaviji, prepune koncertne dvorane širom svijeta i ono što je najvažnije - sretna i nasmijana publika. To je nama umjetnicima najveća nagrada.
Kako ste otkrili talent za glazbu i shvatili da želite pjevati sevdah?
Otkako znam za sebe, voljela sam pjevati. Taj moj talent su otkrili moji učitelji i nastavnici još u prvom razredu osnovne škole, kada su me uključili u školski zbor, a kasnije i kao solistu, gdje sam nastupala na školskim i gradskim priredbama. U to vrijeme se slušala i pjevala samo lijepa pjesma, sevdalinka. Učila sam od najboljih, od Zaima Imamovića, Himze Polovine, Safeta Isovića, Mehe Puzića, Nade Mamule, Zehre Deović, Bebe Selimović, koji su u to vrijeme za mene bili nestvarni. Deset godina kasnije, polažem audiciju na Radio Sarajevu. Nakon dvije godine školovanja glasa i uspješno završene korepeticije, postajem solistica Radio Sarajeva.
Što vam znači priznanje "kraljice sevdaha" i jeste li ikada osjećali teret tog naslova?
Tu laskavu titulu - Kraljica sevdaha - svojevremeno mi je nadjenuo Miljenko Jergović, zapravo 1996. godine, kada sam se pripremala za svoj solistički koncert u Lisinskom. Naime, on je tada napisao veliki članak u novinama, čini mi se Slobodna Dalmacija, i najavio moj koncert pod naslovom: "Ponovno Kraljica sevdaha Hanka Paldum u hrvatskom hramu kulture" i od tada je to i ostalo. Naravno da mi imponira, ali je to i velika odgovornost. Uvijek sam se trudila da to i opravdam. Ja kad pjevam, bila bih najsretnija da mogu prići svakome ponaosob, zagrliti ih onako kao svoju djecu, uz moj osmijeh, svojom ručicom dala bi im po jedan rahat lokumčić i uz moju pjesmu poklonila im dio svoje duše. Ali pošto je to fizički nemoguće, ja im to pjesmom kazujem, a oni mi uzvraćaju tako što pjevaju sa mnom svaku moju pjesmu. Nadam se da će biti, akobogda, i dalje tako, prepune dvorane i rasprodani koncerti, jer je to potvrda mog rada, trajanja, kvalitete i karijere koja samo tako ima smisla.
Tijekom rata u Sarajevu ostali ste u svom gradu i pjesmom se borili protiv opsade. Kako ste doživjeli te godine?
Rat je nešto najodvratnije i najstrašnije što se čovječanstvu može desiti. Kada je krenula agresija na Bosnu i Hercegovinu, kada su počele padati granate na moj grad Sarajevo, niko od nas nije mogao ni sanjati da se to moglo desiti. Grad zasipaju raznim projektilima, a mi ne znamo ni ko puca ni ko nas to gađa. Baš smo bili naivni. Ko može znati, kad smo svi živjeli skupa, poštovali jedni druge, voljeli se i uvažavali kao braća i sestre. Mislili smo da će neko pametan, savjestan zaustaviti te neke budale s okolnih brda koji su sijali strah. Nadali se da to neće i ne smije trajati, da će međunarodna zajednica to hitno spriječiti. Ali na žalost ostadosmo pod opsadom 44 mjeseca. Bez hrane, bez struje, vode, lijekova... a gađali su nas kao glinene golubove. Mi koji smo ostali u gradu improvizirali smo život. U rijetkim trenutcima zatišja malo se oslobodimo i odemo u studio kao da nešto snimamo. Time smo željeli podizati moral i sebi i ostalima koji su ostali u tom paklu. Kad nas zaganjaju snajperi, sijači smrti, ili krene ponovno granatiranje, ostajali smo u studiju i po dva dana. Tu se skupimo, malo odspavamo, a hladno, Bože sačuvaj, gladni, hrane nema, ali ne odustajemo, a sve u želji da se čuje naš glas, naš vapaj, da pošaljemo u svijet poruku da smo živi, te da će se neko sjeti i pokušati nam pomoći. Nakon nekog vremena, počeli smo se privikavati na taj užas. Strašnih situacija je bilo, kojih se ne želim ni sjećati, ali bilo je i lijepih. Jedna od tih pomalo suludih ideja je bila kad smo za vrijeme najžešćeg granatiranja, 1993. godine, organizirali izbor Miss opkoljenog Sarajeva u kojem sam i ja bila u žiriju. Takvim i sličnim događajima žudjeli smo i maštali da ćemo najaviti kraj rata i patnji u gradu koji je nepotrebno postao simbol stradanja i otpora. Mi smo se borili jezikom kulture i pjesmama, da s ljubavlju probudimo svijest onih koji su bili zavedeni od šačice ludaka. Nikada mi neće biti jasno kako mala skupina loših, može vladati ogromnom većinom dobrih ljudi. Nikome se ne ponovilo!
Kći Minela i sin Mirzad važni su dijelovi vašeg života. Kako ste uspjeli balansirati obitelj i karijeru?
Ovo je posao koji traži ogromna odricanja, borba je to s izazovima koji vam ponekad i ne obećavaju savršen sklad, no ipak je privilegij biti žena, a još veća kad se ostari kao majka. S godinama kroz razne faze iskustva i mi majke učimo. Shvatila sam da je jako bitno svojim postupcima, lijepim ponašanjem, biti uzor svojoj djeci, od koga oni mogu učiti. Unatoč tome što sam bila izložena teškim i rizičnim porodima, smatram da je uvijek bolje imati troje, četvero pa i više djece. Kad imamo jedno, ono postaje pomalo egoistično i svijet se vrti oko njega. Dvoje djece, uvijek je prisutna neka vrsta rivaliteta. Kad imamo više djece, oni se između sebe bore i stječu takmičarski duh i ne treba se bojati za njihovu egzistenciju, jer Svevišnji Stvoritelj brine o tome i dolaskom svakog djeteta s njim spušta i njegovu nafaku.
Prije 18 godina preminuo je vaš brata Smail, a nedavno i drugi brat Mustafa, koji su vam bili veliki oslonci. Kako ste se nosili s njihovim gubicima?
Prije prije dva mjeseca izgubila sam i mog starijeg brata Mustafu, mog dragog brata, koji mi je bio veliki oslonac. Preteško je kad vam se sruši potporni zid koji vas svojom snagom štiti od svake nepogode. Moj brat Mustafa, koji nam je zamijenio oca kada sam ja imala 14 godina, bio je strog i veoma zahtjevan, ali i osjećajan i brižan. Bio je uz mene u svakom trenu i u radosti i u bolu. Radovao se mojim uspjesima, i s nestrpljenjem se spremao krenuti sa mnom u Zagreb na moj koncert u Lisinskom. Znam da će sada njegova duša plemenita počivati u miru i Božjoj milosti i radovati se mojoj sreći, svakoj mojoj pjesmi i ljubavi koju ću dijeliti s mojom publikom tu večer u Lisinskom i svim idućim koncertima. Samo bih poručila svima, da nema većeg bogatstva i sreće od složne braće i sestara, koje su nam ostavili u naslijeđe naši dragi roditelji, kao neprocjenjivo blago.
Danas ste i baka. Kako vas je ta uloga promijenila i što najviše volite u druženju s unucima?
Moja kći i njena obitelj su pridonijeli da moj život bude ispunjeniji i smisleniji. Svaki put kada bih se vraćala s napornih putovanja, odmor za dušu pronalazim u zagrljaju mojih unuka Širin i Ishaka. Moja Minela i njen muž Elvis, kao i svaki roditelj, opterećeni svojim obavezama i životnim izazovima trude se da svojoj djeci priušte sve što im je potrebno, kako bi odrastali u zdravom i ljubavlju ispunjenom ambijentu. Dešava se ponekad da u toj želji izgube kontrolu i ishitreno planu, kad ta mala bića budu iznenađena i ne shvaćaju ih, a ja tu nastupam kao "apaurin". Oni, kao i svako dijete, žele milost, blagost, strpljenje i čelične nerve. Širin već iskazuje sklonost ka slikarstvu, a Ishak kao i svaki dječak sportu.
Više puta ste istaknuli da ste prije svega supruga i majka, a tek onda umjetnica. Je li to i danas vaš životni moto?
Dok sam bila u braku, i pored svojih profesionalnih obaveza žarko sam željela da ulogu supruge obavljam na najvišoj moralnoj razini, kako bih svima dokazala da žena koja se bavi ovim poslom može biti uzorita umtjenica, pa i mojoj maci, koja je strepila da joj obraz ne ocrnim. Ljubav koja sve pokreće bila je i bit će, dok je svijeta i vijeka, najvažnija za postizanje svakog cilja. Iz ljubavi i Božje milosti dolazimo na ovaj svijet, s ljubavlju najlakše ostvarujemo svoje snove, s ljubavlju osvajamo i najtvrđa srca, s ljubavlju spremljena hrana je najukusnija. Dakle, ljubav je stožer od kojeg se odbija sva negativna energija, a privlači pozitivnu i uspostavlja ravnotežu između čovjeka i prirode.
Kada biste se osvrnuli na svoj život i karijeru, što biste najviše voljeli da ljudi pamte o vama?
Vrijeme je sudac, a riječ može biti med, i može biti jed, a najgore od svega, može biti sablja koja vam siječe sve što bi nas trebalo spajati. Osjećam se prezadovoljno i ponosno za svu ljubav i pozitivnu emociju koju sam satkala u ovih 50 godina, prenoseći pjesmom samo ljubav i ljepotu koja spaja i oplemenjuje ljude. I to je ono po čemu bih voljela da me ljudi pamte.
U Lisinskom svi mogu nastupiti samo ne hrvati.