'Svi ti pogledi, pažnja gdje god bih se pojavila, nije mi to bilo prirodno. Ni ugodno'

Torba s odjećom za trijumfalni eurovizijski nastup u Tokiju, autostopiranje usred noći u minici, danski fanovi koji lome jezike pjevajući na hrvatskom “da me voliš, stoput mi ponovi”, crni ruski terijer, inače službeni pas KGB-a koji joj se šeće po dnevnom boravku te tko ima bolji glas, ona ili suprug... među ostalim teme su o kojima je Emilija Kokić (51) govorila za Nedjeljni Večernji točno na 30. godišnjicu pobjede grupe Riva na Eurosongu 1989. godine.

U zagrebačkoj Dubravi, u učionici njezine “Škole pjevanja Emilija Kokić”, pokraj mikrofona i klavijatura, sjeli smo u – vremeplov! Vratila se u doba pobjede. Jedine s ovih prostora.

Torbe ‘89. odletjele za – Tokio

– Ne znam je li tih 30 godina koliko je prošlo puno ili malo... Sjećanja su mi svježa, ne čini mi se da je prošlo “sto godina” – kaže Emilija pa nastavlja:

– Ništa čudno, jer mene na pobjedu na Euroviziji netko podsjeti baš svake godine u ovo doba, u svibnju. Tko god se sjeti Eurosonga, ne može zaobići “Rock Me”. I tako iz godine u godinu ta sjećanja održavam svježima. Realno, 30 godina ogroman je period i brojke sigurno ne lažu, ma kakav dojam imala o njima – smije se.

Pjevačica je to za koju se nikad nije vezao nijedan skandal. Neka sitnica ili nešto “žuto” što izađe u javnost dogodi se mnogima, no ne i gospođi Kokić.

– Nikad nije bilo nikakvog skandala. A trudila sam se, ha-ha. Šalu na stranu, skandal se javnim osobama može vrlo lako dogoditi. Da netko krivo protumači ono što sam rekla, da izvuče nešto iz konteksta, da bude zlonamjeran. Meni se to, srećom, nije dogodilo. Niti sam ja ulazila u tuđe živote, nije me to zanimalo. Evo primjera, aktualne vijesti s kraljevskog dvora u Engleskoj. Znam tek da se rodila kraljevska beba. Princ. I želim mu svu sreću, kao i svakoj drugoj bebi.

Vraćamo se na subotu 6. svibnja 1989. godine. Švicarci su dobili domaćinstvo jer je Céline Dion pobijedila godinu dana prije u Dublinu. Manje važno za gđu Dion, jer te je večeri Emilija od anonimne osobe, s Boškom Colićem, Nenadom Nakićem, Daliborom Musapom i Zvonimirom Zrilićem, postala svjetski slavna. Doslovce preko noći.

– U petak smo bili anonimci, a u ponedjeljak megazvijezde. Prošao je tek vikend. Bila sam 20-godišnjakinja, dečki su svi bili stariji, i mi smo nakon pobjede bili svjesni što se dogodilo, ali nismo bili svjesni koliko se promijenio pogled drugih prema nama. Mi smo, naravno, ostali isti ljudi kakvi smo bili i dva dana prije, ali odjednom smo imali nove okolnosti u životu. Bili smo prisiljeni prilagoditi živote novoj situaciji. Kod nas se, eto, ništa nije promijenilo, iz naše perspektive, ali pogledi drugih bili su drukčiji kad bi nas vidjeli. “Auuuu! Riva!!! Može li autogram?”. Tako je to izgledalo. Srećom, u to doba još nije bilo selfija.

Je li vam bilo ugodno?

– Svi ti pogledi, pažnja gdje god bih se pojavila, nije mi to bilo prirodno. Ni ugodno. Nositi se s ogromnom slavom koja se djevojci dogodi u trenutku nije bilo jednostavno.

Bijela haljina, s crvenim plaštom do dna leđa, crvene štikle, tajice i crvene rukavice. Biste li tako danas izašli na pozornicu?

– Bih! Danas ne bi imala onako široka ramena, no sve bi ostalo moglo proći. Uostalom, sreća je da smo uopće i izašli na pozornicu u večeri finala Eurovizije. Moja haljina bila je uz mene, no dečkima je prtljaga – nestala! Nije, istina, nestala, nego je iz Züricha greškom završila u Tokiju! Bijeli sakoi s crnim gumbima, crne majice i crne hlače... sve je greškom otišlo u Japan. U zadnji čas ti su koferi stigli iz Tokija. Da nisu, ne znam kako bismo se snašli. Snježana Vego napravila nam je vrhunski styling. Ma mi smo bili ispred vremena tada. Prije 30 godina, tako stilizirani...

Čega se sjećate iz “green rooma”, tik prije nego što ćete izaći pred TV kamere i postati slavni?

– Genijalni Nikica Kalogjera, tada imao blizu 60 godina, opuštao nas je tako da nam je prepričavao događaje iz mladosti. Govorio je kao petogodišnje dijete, nasmijavao nas je. Bilo je to toliko lijepo i slatko, ljudski, da smo zaboravili uopće gdje smo i što nas čeka. Odvukao nam je fokus, nije bilo šanse da nam se pojavi trema. Ma mi smo se tamo smijali od srca, zabavljali, sve dok netko od organizatora nije rekao: “Riva, vi ste sad sljedeći...”.

Kako je to izgledalo s one strane pozornice? S one strane TV-a? Prave...

– Znala sam da će me glas slušati. I dečki su to znali. Cilj je bio ne izgorjeti u silnoj želi da se predstavimo na pravi način. Kad smo izašli na pozornicu, a naša je pjesma bila posljednja po rasporedu, shvatila sam da se zapravo nemam čega bojati. A razlog za to najjednostavniji je i najsmješniji na svijetu. Snažni reflektori s pozornice udarali su mi točno u lice. Nisam vidjela publiku. Nisam vidjela nijednu osobu u publici! Nisam uopće bila svjesna koliko me pari očiju gleda tamo uživo u Palais de Beaulieu, a kamoli da u izravnom TV prijenosu naš nastup prate milijuni diljem svijeta. Ja sam u tom trenutku, tamo, bila sama. Nisam mogla vidjeti ništa što bi me moglo uplašiti. Bila sam savršeno opuštena – prisjeća se Emilija.

Kako vam je danas, nakon tri desetljeća, i dalje pjevati opet istu pjesmu? Publika na koncerte Stonesa dolazi da čuje “Satisfaction”, na Bajagu zbog “Plavog safira”...

– A probajte zamisliti koliko sam puta otpjevala “Rock me baby, nije važno šta je... samo neka traje... samo neka je za ples”. Ne osjećam više radost ili strast zbog pjesme. Ali, osjećam to zbog ljudi koji stoje ispred mene. Kad ih pogledam u oči i vidim u prvim redovima kako pjevaju sa mnom, raznježim se. A kad vidim u kakva ih lijepa vremena ta pjesma vraća, baš sam sretna. Eto, zgodna je i anegdota s nastupa u Kopenhagenu, s partyja koji organiziraju fanovi Eurosonga. Tamo srećem ljude koji znaju sve moje pjesme. Baš sve, a ima ih više od 50... I ti ljudi znaju svaku riječ. Na hrvatskom. To je super ekipa. Smiješno ih je čuti kako lome jezik pjevajući na hrvatskom, kad Nijemac, Austrijanac ili Danac izgovara “Javi se, ponekad me nazovi, da me voliš, stoput mi ponovi”. Namuče se, ali uspiju!

Savjet majke Marije

Ima li još anegdota?

– Evo jednog štosa s ceste u dalmatinskom zaleđu, s ceste koju mnogi znaju kao “preko Boraje”. Nastupala sam s plesačicama na festivalu maski u Trogiru. Bila sam maskirana u Minnie Mouse, Disneyev kultni ženski lik. Odjevena poput nje, u minici, korzetu, štiklama s vrtoglavo visokim potpeticama. I vraćamo se mi kući iz Trogira u Zadar, a negdje oko dva ujutro stane automobil. Uzmem mobitel, nema signala. Nigdje nikoga. I što sad? Stanem nasred ceste i čekam da stane prvi automobil. Prođe neko vrijeme i vidim svjetla. Sve su veća, auto se približava. I stane. Ja vičem: “Oprostite, možete li mi pomoći?”. Tako, u minici i štiklama, s ušima na glavi. Iz auta izađu četiri dečka i jedan kaže: “Emilija, jesi to ti?!”. Ja u sebi pomislim, gotovo je... A ono, Mario, moj frend iz srednje škole. Prepoznao me taj čas. I pomogao nam je da dođemo do kuće na Boriku.

Prisjetila se i gostovanja Rive u Istanbulu.

– U Turskoj je u to doba Eurovizija bila nevjerojatno popularna. Pobjednici su tamo dočekivani kao megazvijezde. I, eto, došli smo na koncert, odsvirali u njihovoj Areni i nakon toga otišli u neki luksuzni restoran. Prilazi nam čovjek, a mi razmišljamo kako ćemo komunicirati. Mislim, znamo mi iz benda i engleski, njemački, talijanski, a konobar kaže: “I... ekipa, što ćete popiti?”. Ispalo je da je čovjek naš susjed, iz Kalija, s Ugljana. Taman nasuprot našem Zadru. Još neobičniji susret sa susjedom dogodio se u New Yorku, imali smo koncert, a zatim smo izašli navečer u neki klub u Queen’su. I prvi kojeg vidim moj prvi susjed Lenko! Kuća je do moje u zadarskom Boriku. Navikla sam ga sretati, prvi smo susjedi, ali da ću ga baš sresti ovdje, usred New Yorka, to nisam očekivala. I on je mene u čudu pogledao pa pitao: “Emilija, pa što ćeš ti tu?”. A ja slegnem ramenima i pitam: “Lenko, a što ti tu radiš”, haha... Poslije smo se opet sreli, ali na starom mjestu, kod nas u ulici.

Tko ima bolji glas, vi ili suprug Miljenko Kokot, čiji glas godinama dominira HRT-ovim eterom?

– Miljenko ima bolji glas! Pravi tenor. Ima i dobar sluh, muzikalan je. U mojoj školi pjevanja često mi ljudi govore da im njihov vlastiti glas neobično zvuči kad se čuju na snimci. Mnogi kažu i da im se njihov glas, kada čuju kako ga čuju drugi, ne sviđa. I ja sam imala sličan problem dok nisam prihvatila svoj glas. I pitala sam jednom zgodnom supruga, koji je među našim najcjenjenijim TV spikerima: “Sviđa li se tebi tvoj glas kad ga slušaš na televiziji?”. I on mi odgovori: “Nemoj reći nikome, ali i ja sebi grozno zvučim”.

Kako je majka reagirala na to da joj je kći pjevačica?

– Mama Marija moja je najbolja prijateljica i najveća podrška cijeli moj život. Ona je zaslužna što sam nastavila sa solo karijerom nakon što je Riva prestala s radom zbog situacije u Hrvatskoj sredinom 90-ih. Zbog rata. U to sam doba studirala engleski i njemački te morala birati između toga hoću li ostati pjevati ili okrenuti se fakultetu. Majka mi je rekla: “Pa zašto ne probaš solo karijeru jer, kad budeš u mojim godinama, vjerojatno će ti biti žao što nisi pokušala ostvariti snove”. I poslušala sam je. Danas sam u njezinim godinama i bilo bi mi žao da to nisam učinila. I brat Neno me podržavao, jedino je tata Vice želio da nađem neki siguran posao. Da završim fakultet i da radim nešto “konkretno”. Smatrao je da je posao pjevačice beskrajno nesiguran. Očinska briga...

Što danas radite?

– Zadnji singl izdala sam lani, taman u ovo vrijeme. Imam sjajnu diskografsku kuću iza sebe, Dancing Bear, ne pritišću me da moram stalno nešto novo snimati. Ali, ja i dalje snimam. Pripremam prvu verziju aranžmana za novu pjesmu koja se zove “Ostani s njom”. Bit će to moj sljedeći singl. S druge strane, otkrila sam dio sebe koji me beskrajno ispunjava. Moja škola pjevanja najbolje je što mi se dogodilo u životu, obožavam raditi s ljudima. I vidjeti ih kako napreduju. Evo primjera, jedan je pjevač došao k meni s tolikom tremom da je jedva mogao izgovoriti svoje ime. Nakon godinu dana on je bez problema stao na pozornicu pred 500 ljudi i otpjevao pjesmu bez problema. Radim s učenicima, od klasike, evergreena, do modernih pjesmama, hitova. Vježbamo disanje, vokalnu kondiciju, tehniku... U školu dolaze od pačića, klinaca, mališana, sve do gospođa koje su u mirovini. Gospođe koje, napokon, imaju vremena za sebe, a oduvijek su željele naučiti pjevati. Ima onih koji u 60-ima imaju veću energiju od nekih u 20-ima. Da sam i zaradila milijune u karijeri, vjerojatno bih opet imala vlastitu školu pjevanja i radila s ljudima. To je nešto što me oplemenjuje kao osobu, imam osjećaj da mi je život zaokružen. Zaokružena sam kao ljudsko biće.

A kod kuće?

– Imamo psa. Obožavam ga. To je vrsta ljubavi koju mogu razumjeti samo ljudi koji imaju pse. Crni je ruski terijer, pas koji je bio službeni pas KGB-a, ruski nacionalni ponos. Savršen je “bodyguard”, moćan, snažan, psihički stabilan. Inteligentan. I ima... 45 kilograma. Ženka je i, kad je bila mala, morala sam je prvo naučiti da ne smije skakati na krevet, da ne smije skakati ni u krilo ni na kauč u dnevnoj sobi. Jer, znala sam da će za koji mjesec takav skok, čim pas naraste, biti vrlo bolan. Sad idem sa psom na profesionalne treninge, učim je kako da na naredbu vlasnika zaustavi svoje zaštitničke instinkte.

Što će biti za 30 godina? Evo, upravo je prošlo toliko od eurovizijskog naslova?

– Za 30? Eh, tko će ga znati...

Pjevat ćete i dalje?

– To ćete čuti...

Hoćete li gledati Euroviziju sljedećeg tjedna?

– Apsolutno! Tradicionalno se kod nas doma skupi naše društvo i gledamo Euroviziju. Da bi bilo zabavnije, pogađamo tko će biti pobjednik, tko drugi i treći, a tko posljednji. Zapišemo sve na papir i organiziramo internu kladionicu. Naravno, ja svaki put pobijedim. I uzmem novac. Svakom pet kuna. I onda ujutro cijelo društvo ide na kavu, a račun plaćam ja – s tim eurovizijskim dobitkom.