Bio je to 18. rujna 1986. godine, dan koji je umjesto slavlja glazbe donio muk i nevjericu. Članovi sarajevske grupe Crvena jabuka, tada na vrhuncu popularnosti, putovali su na svoj prvi veliki samostalni koncert u Mostaru. U dva automobila, Fićom i Golfom, jurili su prema ispunjenom stadionu gdje ih je s nestrpljenjem čekala publika. No, nedaleko od Jablanice, sudbina je imala drukčiji plan. Fićo, u kojem su bili Dražen Ričl, basist Aljoša Buha i gitarist Zlatko Arslanagić, frontalno se sudario s kamionom. Aljoša Buha preminuo je na licu mjesta, Arslanagić je bio lakše ozlijeđen, dok je Ričl zadobio teške ozljede glave. Pjesma je tog dana zauvijek prekinuta, a jedna od najperspektivnijih karijera jugoslavenske scene tragično je zaustavljena na putu prema zvijezdama. Borba za život Dražena Rićla trajala je 13 dana. preminuo je 1. listopada 1986. Imao je samo 24 godine.
Dražen Ričl rođen je 12. ožujka 1962. u Sarajevu, gdje je na Koševu odrastao s majkom Elvirom nakon što mu je otac Ferdinand preminuo u djetinjstvu. Već je u ranoj mladosti pokazivao izniman talent za glazbu i umjetnost. Završio je nižu glazbenu školu, a nakon gimnazije upisao je studij novinarstva, koji je napustio kako bi se u potpunosti posvetio svojoj pravoj ljubavi – glazbi. Svoju karijeru započeo je u bendovima Ozbiljno pitanje i Znak Sreće, no pravi trag ostavlja dolaskom u kultni sastav Elvis J. Kurtović & His Meteors. Tamo je, zahvaljujući svom virtuoznom sviranju gitare, zaradio legendarni nadimak kojim su ga najavljivali na koncertima: "Zijo, najbrža ruka srednje Bosne, uključujući i zajednicu općina Tuzla – car pare, magle i ostalih vremenskih nepogoda."
Njegov talent nije bio ograničen samo na glazbu. Ričl je bio jedan od osnivača i ključnih aktera sarajevskog kulturnog pokreta "Novi primitivizam", koji je na jedinstven, humorističan način secirao tadašnje društvo. S kolegama Neletom Karajlićem, Zenitom Đozićem, Borisom Šiberom i Zlatkom Arslanagićem stvarao je humorističnu radijsku emisiju "PRIMUS" (Priče i muzike subotom), koja je bila preteča legendarne "Top liste nadrealista". Glumio je u prvoj sezoni te kultne serije, a njegov vedar duh i smisao za humor ostavili su dubok trag na sve koji su ga poznavali. Mirko Srdić, poznatiji kao Elvis J. Kurtović, kasnije ga je opisao kao osobu punu životne energije i optimizma, nekoga tko je uvijek bio spreman na šalu i koga nikada niste mogli vidjeti neraspoloženog.
Početkom 1985. godine, zajedno sa Zlatkom Arslanagićem, Ričl osniva Crvenu jabuku, bend koji će u samo godinu dana postati glazbeni fenomen. Pridružili su im se Aljoša Buha, Darko Jelčić Cunja i Dražen Žerić Žera. U Arslanagićevom potkrovnom stanu nastale su pjesme za prvi, istoimeni album objavljen 1986. godine. Ploča je postigla nevjerojatan uspjeh, a hitovi poput "Bježi, kišo, s prozora", "Dirlija", "S tvojih usana" i "Nek te on ljubi" postali su himne jedne mladosti. Ričlov ranjivi, ali iskreni vokal i romantični tekstovi osvojili su srca publike diljem Jugoslavije, a Crvena jabuka se vinula u sam vrh glazbene scene. Činilo se da je pred njima blistava budućnost.
Tragedija kod Jablanice ostavila je u šoku ne samo preživjele članove benda, već i cijelu regiju. Dražen Žerić Žera i Darko Jelčić, koji su se vozili u drugom automobilu, prošli su pored smrskanog Fiće samo nekoliko minuta nakon nesreće, ne sluteći da se radi o njihovim prijateljima. Za stravičnu vijest doznali su tek u Mostaru, kada su shvatili da se ostatak benda ne pojavljuje. Žera se kasnije prisjetio potresnih scena na stadionu. "Tek je oko pola 8 navečer došla policija. Nastao je muk na stadionu, ugasili su muziku i kako smo mi krenuli prema bolnici u Mostaru, tako je i s nama krenula sva ta publika. Ispred bolnice bilo je tri, četiri tisuće ljudi", ispričao je Žera. Aplauze i pjesmu zamijenili su tišina, suze i kolektivna tuga. Nakon nesreće, Dražen Ričl hitno je prevezen u mostarsku bolnicu, a potom helikopterom na Vojnomedicinsku akademiju (VMA) u Beogradu. Liječnici su se gotovo dva tjedna borili za njegov život, dok je cijela Jugoslavija s nadom pratila vijesti o njegovu stanju. Nažalost, Zijo se nikada nije probudio iz kome. Preminuo je 1. listopada 1986. godine, ostavivši iza sebe obitelj, prijatelje i vojsku obožavatelja.
Pokopan je na sarajevskom groblju Bare. Ironično, jedna od posljednjih pjesama koje je napisao za drugi album, čije je demo snimke bend dovršio neposredno prije tragedije, nosila je proročanski naslov "Tugo, nesrećo". Nakon tragedije, preostali članovi su, na nagovor kolega, odlučili nastaviti s radom u spomen na Ziju i Aljošu. Već 1987. objavili su album "Za sve ove godine", posvećen preminulim prijateljima. Na mjestu nesreće kod Jablanice 2009. godine postavljena je spomen-ploča u obliku presječene jabuke, na kojoj su uklesani Zijini stihovi: "Prođe august srećo moja, vrijeme da se rastane. Bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane."
Zijo care, i danas, a i zauvijek ces zivjeti u nasim sjecanjima! Odmaraj ljudino, laka ti namucena bosanska zemlja!