Davor Janjić, bosanskohercegovački glumac kojeg domaća publika najbolje pamti po ulogama u filmovima "Život sa stricem" i "Čaruga", preminuo je prije četiri godine u 54. godini života. Najveći uspjeh u svojoj ranoj karijeri Janjić je ostvario kada ga je redatelj Krsto Papić odabrao za ulogu Martina Kujundžića u filmu "Život sa stricem". Sa samo 17 godina, ova uloga ga je lansirala među najveće glumačke zvijezde i postavila čvrste temelje za njegovu buduću karijeru.
"Kada sam dobio ulogu u 'Životu sa stricem', nisam ni bio svjestan koliko će mi to promijeniti život. Bio sam još dijete, ali sam znao da je to nešto veliko," izjavio je Janjić u jednom od svojih posljednjih intervjua za Oslobođenje. "Ta uloga me naučila da gluma nije samo talent, već i velika odgovornost prema publici i umjetnosti," dodao je kasnije u razgovoru za Večernji list.
Kroz svoje bogato umjetničko djelovanje, Janjić je ostvario brojne zapažene uloge u značajnim filmskim ostvarenjima. Posebno se ističu njegove uloge u filmovima "Čaruga" redatelja Rajka Grlića, slovenskom filmu "Outsider", "Belle Epoque" gdje je glumio Freudova pacijenta, te u filmovima "Duhovi Sarajeva" i "Gorski vijenac".
Janjić je potekao iz sportske obitelji - njegov otac bio je poznati nogometaš Žarko Janjić. Ratna zbivanja značajno su utjecala na njegov životni put. Godine 1993. napustio je Sarajevo i kratko boravio u Zagrebu. Rat je sve promijenio. U trenutku dok je njegova karijera bila u zenitu, Janjić je morao napustiti Sarajevo. Taj odlazak, kako je kasnije posvjedočio njegov prijatelj iz gimnazijskih dana Dino Mustafić, bio je grubi prekid sjajne umjetničke karijere i kraj bezbrižne mladosti. Godine koje su uslijedile proveo je u egzilu, prvo u Londonu, a kasnije u Sloveniji. Izgubljen u stranom svijetu, daleko od pozornica koje su ga stvorile, godinama se nije aktivno bavio glumom. To su bile mračne godine krvavog raspada zemlje u kojoj je postao zvijezda, godine koje su ostavile trajni ožiljak, ranu koja nikada nije zacijelila.
.Povratak glumi dogodio se u Sloveniji, s filmom "Outsider", koji je označio novi početak. Vratio se i u svoje Sarajevo, zaigrao u kazalištu i snimio "Duhove Sarajeva". No, povratak kući donio je i suočavanje s novom, poratnom realnošću koja često nije imala razumijevanja za svoje najveće umjetnike. Posljednji susret s Mustafićem u Sarajevu bio je, kako redatelj piše, oproštaj bolniji od onog ratnog. Janjiću je u Kantonu Sarajevo odbijen status slobodnog umjetnika, zbog čega je bio primoran uzeti srbijansko državljanstvo kako bi riješio osnovna životna pitanja. "Ja sam odnedavno srbijanski glumac, koji živi i radi u Sloveniji. Pitajte tamo, u KS, zašto je to tako", rekao je u jednom od posljednjih intervjua. Ta birokratska bešćutnost, kako piše Mustafić, gesta je kojom birokratsko-politička oligarhija poručuje da ne želi Sarajevo koje je bilo poznato po svojim umjetnicima.
Bio je preslab za ovaj svijet, kako je zaključio Burić u svom oproštajnom govoru. Njegov pogled bio je drukčiji, kompleksniji i nijansiraniji od pogleda ostrašćene većine. Bio je suštinski protivnik nacionalizma, univerzalist odgojen da prezire granice. Imao je nepogrešiv refleks za slabijeg, za žrtvu, a ta empatija nije bila hinjena. Publika je prepoznavala tu iskrenost, i zato je njegova popularnost bila tolika. S druge strane, dubina ponora pred kojim se nalazio bila je i vapaj samouništenja. Anđeo kojeg krila, jednostavno, više nisu mogla nositi. Prijatelji pamte njegov nemirni duh, drskost i šarmantni humor, ali i proročanske riječi s početka devedesetih, kada je s devetnaest godina upozoravao na nadolazeću katastrofu. Živio je kao civilizirani brodolomac na otoku divljaka, skupljajući krhotine života nakon što je oluja uništila sve.
Odlazak Davora Janjića, 28. studenog 2022. u Beogradu, u 54. godini, ostavio je prazninu koja se ne može nadoknaditi. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare, gdje su se od njega oprostili obitelj, prijatelji i kolege. U oproštajnom govoru, Ahmed Burić je sažeo tragediju jedne generacije čija je mladost ukradena, usporedivši je sa slikom starog majstora koju nitko nikada nije vidio jer je vlasnik ne smije pokazati. Janjić je bio ta slika - neprocjenjivi talent čiji puni potencijal nikada nismo do kraja vidjeli, jer su ga okolnosti skrile od svijeta. Njegov život, obilježen nagradama koje su u općoj devalvaciji izgubile značenje, bio je ples na rubu provalije, baš kao u anegdoti sa snimanja "Čaruge", kada je s Ivom Gregurevićem na konjima, u kostimima, dojahao do Trga bana Jelačića. U tom trenutku, bili su više Čaruga i Mali nego Ivo i Davor - umjetnici potpuno stopljeni sa svojim ulogama, čak i kad se kamere ugase.
Ovo malo duše. Dobar njegov film.