Grupa Pavel završila je sa snimanjem novog albuma "Lažu devedesete" te danas, 27. svibnja imaju koncertnu promciju u zagrebačkom klubu Tvornica.
Antonia, bit će to prvi veliki koncert nakon rođenja vaše Lune. Kakve vam to osjećaje budi, jesu li vam nedostajali koncerti?
Antonia: Veselim se nastupu u Tvornici, bila sam jako aktivna u studiju unatoč Luni, tako da mi pjevanje nije nedostajalo, ali pozornica jest i radujem se povratku na scenu.
Tko čuva dijete kada ste zajedno na nastupima?
Antonia: Čuvaju je naši dragi roditelji, bez kojih ne bismo mogli mnogo toga. Luna je bila s nama i na Porinu u Splitu, jako je dobra beba, pa nam je užitak vrijeme provoditi s njom i voditi je svuda.
Koje su dobre strane toga što, osim što ste supružnici, i radite zajedno, stvarate glazbu, nastupate?
Antonia: Prednost je što možemo vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način, puno razgovaramo o glazbi dok gledamo TV ili ručamo, a kad Luna zaspi, mi doslovce trčimo kroz hodnik do studija ne bismo li snimili nešto.
Aljoša: Da, imamo dug hodnik, pa tako ostajemo u formi, a meni je najvažnije što mi je odličan ženski vokal uvijek na raspolaganju kad radim demo neke pjesme, nešto slično kao dobar glazbeni plug in, u kompjuteru imam dobar sample violine, a u dnevnoj vokal.
Ima li loših strana kada se miješaju posao i ljubav?
Antonia: Ima ako postoje neslaganja, onda može doći do tenzija i razmirica. Srećom, toga kod nas nema, barem ne u tolikoj mjeri da bismo to smatrali lošom stranom.
Aljoša: Znam za nekoliko neuspješnih primjera u kojima se miješa posao i intima. Ako nemate sličnu viziju onog zajedničkog, ako je tvrdoglavost karakteristika obje strane, nužno dolazi do trvenja. Nas dvoje dobro funkcioniramo jednostavno zato što hoćemo iste stvari.
Što vas je spojilo kao par? Antonia, upoznali ste se kad ste došli kao nova članica benda... Kako je izgledao vaš prvi susret?
Antonia: Tako je, prije oko pet godina Aljoša me pozvao da dođem preslušati tada novi album jer mu je trebao prateći vokal za nadolazeći koncert u Tvornici. Sve je ostalo povijest, vrlo brzo smo se spetljali, a mislim da taj album nikad nisam ni dobila.
Aljoša: Čuo sam kako pjeva i zaista sam tražio prateći vokal za bend, međutim problem je bio u tome što je sjajno i izgledala, tako da tada i nismo puno pjevali.
Jeste li za koju pjesmu Pavela posebno vezani, smatrate je “svojom” pjesmom jer vas uz nju vežu lijepe uspomene?
Antonia: Da, s nekoliko se pjesama poistovjećujem: “Ispočetka” i “Tek je prva” s albuma “I mi smo došli na red”. Te se pjesme i odnose na mene, a cijeli je album protkan našim odnosom i vezom.
Aljoša: Na albumu “I mi smo došli na red” čuje se kako je pola pjesama napisano prije Antonije, a pola nakon nje. Antonia je kao zemljani rasjed ili udar asteroida, tipična “before and after” priča.
Novi album nazvali ste “Družba krivih odluka”. Jeste li imali pogrešnih odluka u životu? Koje su i kako ste se s njima nosili?
Antonia: Naziv se odnosi na naše najdraže prijatelje, društvo s kojim donosimo, uvjetno rečeno, krive odluke. Mislim da svi u životu donesemo poneku pogrešnu odluku, što nije nužno loše jer onda znamo prepoznati one dobre.
Aljoša: Ja sam donio bezbroj pogrešnih odluka. Evo, jučer sam stao u pogrešan red na pumpi, jutros sam kupio tvrdu pirošku, ali sam time zapravo učinio dobro za svoje zdravlje jer je takvu suhu nisam htio pojesti cijelu, pa sam na taj način smanjio svoj dnevni unos kalorija. Dakle, tko može reći što je ispravno?
Aljoša, jednom ste spomenuli da su stvari u bendu krenule nabolje otkad vam se pridružila Antonia. Što to točno znači, je li vam otada porasla popularnost i zanimanje publike za vaše pjesme?
Aljoša: Apsolutno. S “Čuvaj me” stvari su rapidno krenule nabolje, proširio se krug publike, radio je počeo emitirati naše pjesme... Tada je Pavel postao ozbiljnija priča, postalo je relativno isplativo i izvedivo imati osam svirača i stalnog tonca u bendu, taman koliko je mjesta u kombiju.
Pjesma “Lažu devedesete” s novog albuma, jako je sjetna. Dotaknuli ste se i ratne tematike... Što vas je vodilo kada ste stvarali tu pjesmu? Kakvu ste poruku željeli i želite poslati?
Aljoša: “Lažu devedesete” pokušaj je sumiranja sjećanja na tu dekadu rata, zla, kriminala i korupcije, ali sjećanje, naravno, laže, pa mi, kad pomislim na devedesete, prvo iskoče slike druženja po tulumima, lica prvih simpatija i onaj osjećaj nepobjedivosti kakav
stvara nezreli petnaestogodišnji mozak, pa se tek zatim pojave i slike smrti, oružja i zvuk uzbune. S druge strane, na kraju pjesme imam i sitan komentar današnjice, kad kažem da se devedesete još smiju, mašu i šalju pozdrave, jer mi se nekad učini da smo kalendarski zapeli u 1996. godini.
Vaša Luna ima već gotovo devet mjeseci. Što ste naučili otkad ste roditelji, jesu li vam se promijenili neki pogledi na svijet?
Antonia: Luna me promijenila nabolje, ispunjava me njezin osmijeh i usredotočenija sam otkad sam postala mama.
Aljoša: Svijet je ljepši otkad je ona u njemu.
Što biste željeli da Luna kaže kad je za 20 godina budu pitali kakvo joj je bilo djetinjstvo, što biste željeli da pamti?
Antonia: Željela bih da pamti mamu i tatu koji se ljube i pjevaju. Dakle, sklad, ljubav i pjesmu. Već sada, s njezinih osam mjeseci, primjećujem da je najsretnija i najsmirenija kad smo oboje s njom, kad leži između nas dvoje.
Aljoša: S obzirom na to da ima osam mjeseci, svoju sadašnjicu sigurno neće pamtiti; i moja su prva sjećanja tek iz četvrte godine. Dakle, kad se bude sjećala svoje, recimo, četvrte godine, želim da joj sjećanja budu kao Disneyjev film, i to one scene u kojima se pjeva i pleše uz jata ptica te je sve plavo, nježno i bezbrižno.
Muzicka obitelj bez afera,posebnog repertoara,gdje svatko moze pronaci pjesmu po svom gustu.