S malih ekrana zasipa nas obilje naoko različitih, a zapravo vrlo sličnih sadržaja. No tu i tamo nađe se i ponešto posve drukčije. Gotovo unikatno. Ima li u sebi još i onaj neki fini retro stil pa nam na jednostavan, ali razigran način potiče misli, nije se teško “navući” na gledanje. A tu magiju da nas privuče, mentalno razbudi i zasluži ovakav uvod ima kratki tek 20-minutni “Šahovski komentar”, koji se nedjeljom u 20 sati emitira na Trećem programu HTV-a, te njegov opušteni, ležerni, a opet vrlo precizni voditelj - šahovski velemajstor Alojzije Janković, koji je ujedno i glavni tajnik Hrvatskog šahovskog saveza te član Izvršnog odbora Svjetske šahovske organizacije FIDE.
Osim što je šahovski velemajstor, on je i magistar ekonomije te stručni specijalist sportskog menadžmenta. A kada smo mu, na samom početku razgovora, spomenuli tu retro draž njegove televizijske emisije, pa i njegova imena, on nam je odmah uz smijeh uzvratio: “Ime sam dobio po djedu pa se i ono, eto, lijepo uklapa u cijeli taj malo arhaični ambijent Trećeg programa”.
Kako ste vi 2015. uopće postali voditelj “Šahovskog komentara”?
Prije mene godinu i pol dana “Šahovski komentar” vodio je moj kolega velemajstor Davorin Kuljašević, a onda sam, spletom okolnosti, bio gost u jednoj njegovoj emisiji uživo kada se obrađivao meč za svjetskog prvaka. Očito sam tada ostavio dobar dojam jer mi javni nastup ne predstavlja nikakav problem. Bilo je u toj emisiji više gostiju, no ja sam se izgleda najlakše opustio pa su mnogi to zamijetili. Kako je Davorin nakon toga, iz privatnih razloga, odlučio napustiti Hrvatsku kao rješenje nametnulo se to da ga ja zamijenim. I brzo sam se uklopio. U startu je bilo dosta zahtjevno dok se cijela ekipa nije uštimala. Zahtjevno je bilo i tehnički, od rasvjete do figura. Bilo je i situacija kada su nam magneti s figurama znali padati. Uzimajući sve to u obzir, emisija je danas, i u tehničkom smislu, ipak na dobroj razini pa se zaista mogu usredotočiti samo na izvedbu, komentiranje partija. A to mi je važno jer je širok raspon ljudi koji nas gleda. Usudio bih se reći da je to jedina emisija na HTV-u koju prate gledatelji od 7 do 77 godina. Baš sam se neki dan šetao s kćerkicom i prišao mi je jedan dječak pitajući me: “Jeste li vi onaj šahist s televizije? Ja vašu emisiju gledam sa svojim tatom.” A neki mi dječaci pak kažu kako emisiju gledaju s djedom. Tjedno me najmanje jednom netko zaustavi i kaže mi nešto vezano uz “Šahovski komentar”. Evo, osim djece i starijih ljudi sad su me počeli zaustavljati i policajci. Nedavno sam prelazio zebru i mislio da me policajac zaustavlja kako bi me upozorio na neki prekršaj, a htio mi je samo reći da i on igra šah i gleda emisiju. Puno poruka dobivam i preko Facebooka. I to je ono što me čini toliko ponosnim jer televizija opet postaje mjesto obiteljskog susreta pa cijela obitelj zajedno gleda jednu emisiju. Kolika je njezina gledanost, ne znam baš točno, no u uhu mi je negdje ostao podatak od jedan do dva posto gledanosti, što mi se čini dobrim. Ne znam jesam li u pravu, no stavimo li te brojke u odnos s brojem stanovnika, dolazimo do lijepog podatka. Ljudi emisiju gledaju i na HRTi i na YouTubeu pa se gledanost onda i povećava. Usto, puno ljudi koji su šah igrali prije, dok su bili mlađi, a onda su iz nekog razloga to prestali činiti, kažu da ih je ta emisija opet vratila šahu. Uglavnom, veliki broj ljudi voli šah. A šah je više od puke igre. Šahovske metafore prisutne su u svakodnevnom govoru, šahovska je ploča u hrvatskom grbu, to je igra koja je preživjela stoljeća, igra se na svim kontinentima, spaja ljude neovisno o dobi ili spolu, ili materijalnom statusu, a i dalje je ostala nedokučiva. Šah je naprosto mjesto susreta. Tamo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća šah je bio jako popularan u bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, i sad se, kroz ovu emisiju, sav taj duh šaha opet vraća u Hrvatsku. A mislim da je pogođen i termin emisije, nedjeljom.
Je li tih 20 minuta dovoljno, je li to prava mjera, ili bi emisija mogla trajati i dulje?
Mislim da je to dovoljno. Moglo bi se raspredati o tome da emisija možda ide dvaput tjedno, možda bi to bilo adekvatnije, no tu mjeru od 20 minuta ne bih prelazio jer mi se čini da ljudi tih 20 minuta mogu držati koncentraciju, mogu sve pratiti. A meni je kao velemajstoru i natjecatelju zadatak i veliki izazov kako emisiju učiniti takvom da je mogu pratiti i oni ljudi koji nisu šahisti. Trudim se i oko toga.
Kako birate šahovske partije koje onda obrađujete u emisiji?
Biram ih tako što uvijek želim imati i malo povijesne tematike. Usto, želim promovirati i naše velemajstore. A neke šahovske partije, iako su lijepe, ipak ne odaberem. Naprosto nisu televizične, možda su predugačke ili su jednosmjerne pa imaju kratko uzbuđenje. Baš mi je to najveći izazov, naći partije koje su zanimljive i običnom gledatelju.
Kako se pripremate za emisiju, imate li neki “šalabahter” tijekom snimanja?
Ne, ne koristim ni “šalabahtere”, ni blesimetar, jer bih time izgubio prirodnost, opuštenost. Čitao bih i postao suhoparan. Radije ću sve reći svojim riječima. Želim biti spontan. Naravno, tu i tamo napravim pokoju pogrešku. Od deset emisija u jednoj možda napravim pogrešku u nekom potezu pa se onda ispravim. A ne želim na snimanjima imati ni sat. To bi me dekoncentriralo. Naprosto, kolege mi signaliziraju kada se bliži kraj.
Imate li možda ideju i o nekoj novoj emisiji koja bi bila posvećena šahu?
Možda bi bilo zgodno jednog dana pokrenuti i posebnu emisiju pod nazivom “Škola šaha” koja bi bila razrađena po temama, imala bi ciljanu publiku, onu mlađu, koja tek počinje igrati šah.
Jeste li kome na HTV-u rekli tu ideju?
Jesam, no ja sam samo voditelj, usredotočen sam na sadržaj, programsku politiku vode drugi. Kada već govorimo o tome, mogu spomenuti kako je svojevremeno bilo ideja da se “Šahovski komentar” makne iz programa jer to nekome nije bilo dovoljno atraktivno. Na kraju, kada se vidjelo koliko ljudi to gleda te su brojke razoružale takve nakane pa se nadam da ubuduće emisija neće biti upitna. Ne zbog mene i neke moje osobne promocije, nego radi šaha i svih ljudi koji to rado gledaju. Tim više što je emisija nadrasla i okvire Hrvatske jer mi jako puno ljudi izvan naše zemlje javlja da je gleda, žaleći što tako nečega nema i u njihovim zemljama. I to je nešto što je velika stvar za Hrvatsku. I znajući koliko ljudi gleda emisiju trudim se svako malo uvesti i neku priču jer šah ima veliku i dugu povijest te ogromnu tradiciju. Znate, meč za svjetskog prvaka u šahu prvi je put održan 1886. I od tada do danas samo je 16 ljudi postalo svjetskim prvacima. A koliki su se samo mečevi odigrali?! Iz toga se može shvatiti kolika je to tradicija i koliki je to prestiž.
Ipak, je li vam žao što je šah u debeloj sjeni nekih drugih, razvikanijih i medijski popraćenijih sportova?
Da, ali prihvatio sam to. I trudim se izvući maksimum iz ovoga što imamo te to podići na još veću razinu i stepenicu. Zato sam i neizmjerno zahvalan svim onim ljudima koji su osmislili ovu emisiju i pružaju joj podršku. Zapravo, na tome smo zahvalni svi mi šahisti, ne samo ja. Ovaj format na Trećem programu malo je, da tako kažem, konvencionalnijeg tipa, možda i povijesnog. No može se šah, u nekim drugim formatima, prikazivati i na moderniji, suvremeniji način. Recimo, uz pomoć digitalnih ploča. Volio bih da se jednom napravi emisija o ubrzanom šahu, uz komentar uživo. Mislim da bi ljudima to također bilo intrigantno. Nadam se da će se i za to uskoro otvoriti prostor. Svjestan sam da šah može biti televizičan. Na Trećem programu su se odlučili za ovu formu koja se savršeno uklapa u viziju Trećeg programa kao nečeg intelektualnog i možda tradicionalnog, ali mislim da se šahu može naći mjesto i u nekom novom načinu prikazivanja kroz taj komentar uživo u ubrzanim šahovskim partijama na digitalnim pločama i uz digitalne satove, a sve praćeno s više kamera. To gledateljima može dati nešto slično onome što im daju i prijenosi nekih drugih sportova. Može se to i kod šaha napraviti atraktivno.
Spomenuste ideju o “Školi šaha” kao zasebnoj emisiji na televiziji. A u nekim zemljama šah je uveden i u škole, u njihov obrazovni sustav. Jeste li vi da se tako nešto dogodi i kod nas?
Apsolutno. Evo, ja sam se cijelo vrijeme, od djetinjstva, bavio šahom. Paralelno sam se i školovao, završio sam Ekonomski fakultet u Zagrebu te prije nekoliko godina i fakultet Sportskog menadžmenta. U tome su mi, a da toga možda nisam bio ni svjestan, svakako pomogle i vještine koje sam stekao baveći se šahom jer šah razvija koncentraciju, pamćenje, razmišljanje, vizualizaciju, socijalizaciju. Bolju memoriju razvio sam upravo zahvaljujući šahu. A on može utjecati i na mijenjanje nekih karakternih osobina, mana. Kao dijete bio sam jako brzoplet i neki moji šahovski počeci znali su završiti tako da sam prvi završio, jer sam nešto brzopleto odigrao, i izgubio. No, šah me odvikao od te brzopletosti. Naravno, u šahu postoji i vrijeme koje je ograničeno, ali bitno je moći u ograničenom vremenu donositi odluke. U šahu postoji i logika. Svaki potez mora imati neku logiku da bi se šah uspješno igrao. E sad, svih tih vještina koje se razvijaju šahom neke su zemlje postale svjesne. Te se vještine mogu steći na razne načine, no prednost šaha je u tome što se kod njega one stječu kroz igru. Djeca igraju šah te istodobno razvijaju te vještine, a da nisu toga ni svjesna. Znači, bez da nešto moraju, bez osjećaja i pritiska da uče, razvijaju pamćenje, vizualizaciju, strategiju, logiku, jer moraju pamtiti figure i unaprijed smišljati poteze. U Armeniji, gdje je predsjednik šahovskog saveza ujedno bio i predsjednik države, šah je uveden u škole i efekti toga bili su sjajni. Rezultati su se poboljšali u mnogim predmetima. Poboljšala se i socijalizacija. Oni koji su bili nemirniji na nastavi postali su staloženiji, mirniji. Armenci su imali spremne ljude i sve ostale resurse da šah uklope u škole, dok Hrvatska u ovom trenutku još nije spremna za takav zahvat. No, da se krene s educiranjem učitelja pa onda i s pilot projektima u nekoliko škola, to bi se moglo. I to bi bilo odlično. Krajnje je vrijeme da se šah uvede u naš obrazovni sustav. Djeci bi trebalo ponuditi mogućnost da u svakoj školi mogu igrati šah. Vjerujem da će to jednom zaživjeti u Hrvatskoj jer vidim da se traže nove metode učenja, da djeca više ne “bubaju” stvari na pamet već da misle, povezuju, zaključuju, a šah je idealan za to. Ne mogu reći da je šah rješenje za sve probleme u svijetu, nije, ali je sigurno da može biti jedan koristan alat. Nije ideja svu djecu gurati u šah pa da fizički zakržljaju. Naravno da je potrebna i fizička aktivnost. Dapače, ali zašto ne uvesti izbalansiranu kombinaciju i fizičke aktivnosti i ove šahovske, kao aktivnosti za mozak?! Pa to bi svaki roditelj podržao. U Americi roditelji jako ulažu u to da im djeca idu na šah. Ne zato da bi postali šahisti nego da bi jednog dana postali uspješniji u školi, na poslu, u životu. Pritom su im djeca na toplom, to je siguran sport, u njemu nema lomova... Znači, šah je dokazano dobar alat. Ne treba ga više provjeravati. U ovom današnjem užurbanom svijetu roditelji počinju shvaćati da je djeci potrebno nešto što će ih naučiti misliti, a ujedno ih smiriti. Pa mogu li onda poželjeti nešto bolje za svoju djecu od šaha?!
Postoji li u šahu išta negativno?
Jedino negativno što se može dogoditi u šahu jest to da se malo “zakačite” i “navučete” na šah. Osobito ako igrate s nekim preko Interneta, pa onda malo spavate. Znate kako je to, kad se krene teško je stati i tri sata u igri prolete za tren.
Je li u šahu prije bilo više neke draži, šarma, romantike, jer s nekim ste se morali naći da biste igrali? Sad imamo Internet pa protivnika ne morate ni vidjeti, a može se igrati i protiv računala. Uništava li to, i koliko, onu prijašnju draž šaha?
Kompjutori su pomogli zato što su informacije, i to sve vrste informacija, odmah dostupne. No, problem je što se te informacije gomilaju pa se sad u toj gomili informacija nije lako snaći što je prikladno za vlastitu razinu, vlastito godište, vlastito shvaćanje. I onda se često dogodi da se prikupljaju informacije, ne radi se ozbiljno s njima, pa mnogi unatoč svemu naprosto ne napreduju ili sve dobro ne shvaćaju. Zato je bitna ta - ljudska riječ. Bila bi greška šah učiti igrati putem tableta, nekih online tečajeva ili softvera, jer ta ljudska riječ - bilo da djecu uče roditelji, djedovi, učitelji ili šahovski velemajstori - puno više i lakše otvara sva vrata. Tu se onda lakše postavljaju pitanja, nema pasivnosti. Šah nikada ne bi smio biti jednosmjerno učenje, potrebna je za njega ta ljudska interakcija. A ovo što ste rekli - draž? Sad šah postaje i malo “vintidž” pa ga ljudi baš požele igrati na onaj najstarinskiji način. Onako - ‘ajmo uzeti i postaviti šahovsku ploču, sjesti i igrati dva-tri sata. Šah je kroz povijest izdržao i preživio mnoge uspone i padove pa će sigurno opet naći svoje mjesto. Što se tiče budućnosti šaha, ne bojim se. To da će on ući u obrazovnu sferu, neminovno je.
A kako ste se vi zarazili šahom?
Uvijek je to ista priča. Moj je otac jako volio igrati šah, a igrao ga je s djedom. Onda je otac naučio šah igrati mog starijeg brata i mene, a mlađi brat uvijek želi stići starijeg. I ma koliko god sam bio brzoplet u igranju, brzo sam i učio, pa me šah jako zaintrigirao. No, kao i svakom djetetu, treba vam neki posebni impuls, a meni se on dogodio kada sam s 11 godina postao prvak Hrvatske. I onda sam se te 1995., kao nacionalni pobjednik, kvalificirao na Europsko šahovsko prvenstvo u Parizu koje se, da stvar bude bolja, održavalo u Eurodisneylandu. I sad, zamislite jednog 11-godišnjaka koji prvi put putuje avionom i još odlazi u Eurodisneyland gdje se održava prvenstvo pa tamo uživa i u zabavnom parku. Pa tko se ne bi zaljubio u šah?! Ja sam tamo sebi rekao - to je to.
I, rano ste postali velemajstor, s 23 godine.
Tada sam bio najmlađi velemajstor u Hrvatskoj. No, za razliku od nekih kolega velemajstora koji su cijeli svoj život posvetili šahu, ja se nisam odlučio na to. A danas su kompjutori ubrzali stvar pa neki velemajstorima postaju već s 15-16 godina. Pogotovo u zemljama kao što su Indija, Kina. Tamo se djeca već sa sedam-osam godina u potpunosti predaju šahu. Prijenosno računalo, koje je danas vezano uz svakog šahovskog profesionalca koji odlazi na turnire i analizira partije, ja sam dobio tek s 20 godina. Prije, u mom slučaju, nosila se neka torba s biltenima pa bih izgubio po tri sata listajući te biltene ne bih li vidio neku partiju mog protivnika, da vidim kako igra. Danas je dovoljan jedan klik i mogu se vidjeti sve partije protivnika. Možda bih u šahu i ostao da sam imao računalo s 15-16 godina, ali ne žalim.
A gdje su žene u šahu, jer uvijek se govori samo u šahistima, velemajstorima?
Ima ih, ima ih. Baš mi je dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora Morana Paliković Gruden, koja jako promovira ravnopravnost spolova u sportu, nedavno rekla kako je našla idealan sport za promoviranje te ravnopravnosti - šah. U svijetu je puno djevojčica počinjalo igrati šah, ali bi ulaskom u pubertet odustajale i u tom ih je razdoblju šah gubio. Sad se toga postalo svjesno pa se promoviraju ženski šahovski turniri, a nadam se da će se promovirati i ženski treneri. Čini se nešto da se potakne ženski šah i moja je prognoza da će se za nekih 10-20 godina postići to izjednačavanje. No, žene su možda u igranju šaha prefokusirane. Kada sjednu igrati i krenu partije one imaju veliku odgovornost i jako su fokusirane, a šahovska je partija dosta iscrpljujuća. I da čovjek ne izgori mora se malo relaksirati, sačuvati energiju. A kako žene od početka u igru daju svu svoju energiju, a partija traje pet-šest sati, onda im pred kraj partije pada koncentracija i često rade greške. Čini mi se da žene emotivnije shvaćaju i poraze. Jer šah je ipak neka vrsta borbe, rata. Jednu svoju emisiju posvetio sam mađarskoj šahovskoj velemajstorici Judit Polgár koja je zaista pokazala da je ravnopravna muškarcima. Bila je među deset najboljih na svijetu. Znači, nema nekih ograničenja da i žene više igraju šah.
Koliko vas često zovu na šahovske simultanke i gdje ste ih sve igrali?
Simultanke sam igrao s djecom, u bolnicama s pacijentima, s osobama s invaliditetom, u crkvama sa svećenicima... No, kad već govorimo o šahu moram reći i to da su se počeli raditi i šahovski programi za borbu protiv demencije i Alzheimerove bolesti jer je dokazano kako je mentalno propadanje usporenije kod onih ljudi koji se bave šahom. Šah se počeo igrati i po zatvorima. Postoji i šahovski klub slijepih. Znači, šah igraju i ljudi koji nikada nisu vidjeli ni ploču ni figure. I oni su mi rekli neke stvari kojih uopće nisam bio svjestan pri šahovskom komentiranju u emisiji tako da su mi njihovi savjeti jako koristili. A ja imam jednu ideju koju želim realizirati. To mi je najdraža ideja. Naime, imotsko Modro jezero tu i tamo presuši, pa kako se u jednoj takvoj prilici na njegovu dnu već igrao nogomet, ja bih volio da se na dnu Modrog jezera, kada presuši, odigra šahovska simultanka. To bi bilo sjajno. To bi bila ogromna promocija i za Imotski, i za Modro jezero, i za šah. A tako nešto nikada se do sada nije dogodilo nigdje u svijetu. Bilo bi to jedinstveno.
Kako gledate na frazu da je šah pametna igra i da šah igraju pametni ljudi?
Promijenila se malo percepcija. Prije su, krajem 19. te početkom i sredinom 20. stoljeća, šahisti uglavnom bili boemi. Zašto? Zato što se šah, nakon što se najprije počeo igrati u Indiji, tada mahom igrao u kavanama, na dvorovima, na povijesnim lokacijama, i imao je tu umjetničku crtu pa i profil šahista koji ljudi pamte izgleda ovako - duga brada, cigara i zamišljen izgled šahista u holu nekog hotela. Onda se šah promijenio, izašao je među široke mase. Šahisti imaju određene kvalitete, no njegov je problem što je prebogat. Evo, ja sam pročitao cijelu hrpu knjiga o šahu i opet sam daleko od istine. A oni koji previše urone u šah zapostave druge stvari. Recimo, socijalizaciju, pa zato mnogi šahiste vide kao pametne ljude koji su malo zastranili u nekim drugim stvarima. Vide ih kao neke osobenjake. No, ima i onih koji su ostali ugodni, normalni da tako kažem. Zavisi kojeg ćete šahista upoznati. Ako upoznate onog koji je duboko u tome, onda je on genijalan, ali će vam se u drugim stvarima činiti kao čudak. Ali ako upoznate nekog tko je socijaliziran, onda će izostati ovo “čudaštvo”.