Aleksandar Stanković, urednik i voditelj HRT-ove emisije "Nedjeljom u 2", na Facebooku se nastavio prisjećati emisija iz prošle sezone. Nakon što je govorio o emisiji s Josipom Lisac, ispričao je i kako mu je bilo razgovarati s Alenom Vitasovićem.
- U jednoj od sljedećih emisija pozvao sam Alena Vitasovića da govori o svojoj borbi s alkoholizmom. Moram priznati da je čovjek bio vrlo nepovjerljiv. Čak smo tada razgovarali i o tome. Objavio sam najavu o temi emisije, postavljajući pitanje: što to u ljudskom biću vodi prema alkoholu? Zbog toga se prilično naljutio, misleći da možda pripremam neku zamku ili, poučen iskustvima iz prethodnih sezona emisije "Nedjeljom u 2", pretpostavljao je da će doživjeti neko maltretiranje. Međutim, stvarno nije bila takva namjera. Pozvao sam ga da ispriča svoju priču kako bi na neki način upozorio druge ljude koji imaju slične probleme s alkoholizmom. Moram naglasiti da je Vitasović izuzetno iskren i otvoren čovjek, ostavlja dojam osobe koja zaista govori istinu. Bio je izvrstan gost, vrlo sam zadovoljan tim gostovanjem i načinom na koji je potpuno otvoreno progovorio o problemu alkoholizma.
U emisiji se govorilo o ljudima koji su pali, ustali se, otvoreno progovorili o problemima i mogu biti primjer drugima da ne rade iste greške. Vitasović je rekao da gleda ljude koji žive relativno monotonim životom. - Kod mene je bilo sve samo ne monotono. To je bilo turbulentno i ludo. To su godine i godine abnormalno svega - noćni život, glazba od samog djetinjstva, škola i puno obveza, nikad mira. Mislim da me to očvrsnulo i napravilo žilavijim. Možda zato izgledam vitalno, iako nisam baš "vitalac". Mogla bi biti koja bora manje jer sam stvarno dosta toga prošao, lijepih i ružnih stvari. Svaka bora radi svoje. Ne bih mijenjao ništa. Neke sitnice bih mijenjao, ali generalno - to sam ja, rekao je. Na Radio Puli upoznao je Livija Morosina koji je radio u marketingu, a kasnije su surađivali.
- Rekao je da ima neku pjesmu i da je snimimo. Trebala je ići na neki omladinski festival. Pustili smo je na radiju jer smo imali privilegiju da radimo na radiju. Počeli su zvoniti telefoni i danas je to povijest - "Ne moren bez nje". Bili smo taman pripiti za napraviti takvu vrstu pjesme. Nismo ni gitaru stigli snimiti jer smo opet išli u bar, rekao je. Na Splitski festival došao je s autobusom kao autsajder. - Bilo je polufinale i finale, znao sam da ću biti zadnji. Kupio sam za drugi dan povratnu kartu. Pokojni Zdenko Runjić rekao mi je da sam dobio polufinalnu večer, a krenuo sam već spavati. Ostali smo još jedan dan i tamo smo osvojili Split. I to kao jedini pjevač u povijesti koji nije iz Dalmacije, naglasio je. Kazao je da je sve počelo od njegove male sredine.
- Centar "showbiz" moći i glazbe je u Zagrebu i Splitu. Nikoga ne znaš, postoje klanovi. Ja sam iz skromne obitelji koja je skromno živjela. Nisam ni razmišljao da ću nešto postići, kao što se meni kasnije dogodilo. Glazbenik sam u srcu i uvijek sam maštao. Pratio sam svjetsku glazbu i gledao kad bih ja mogao biti takva zvijezda. Na kraju sam ispao dosta solidna zvijezda što se tiče Hrvatske i susjednih država. Livijo mi je rekao da sam trebao završiti neki fakultet ili žestoki tečaj da se snađem u onome što je mene snašlo. Iz jednog sela, odjednom si u Lisinskom. To sam gledao samo na televiziji. Gledao sam Terezu Kesoviju, Radojku Šverko i Olivera, a sad Alen Vitasović s 10 pjesama napunio Lisinski. Puno novinara, putovanja, izgubljene noći, ogromna popularnost preko noći i sve te curice koje vrište, to je mene jako traumatiziralo. Koliko mi je u tom trenutku bilo drago, toliko sam bio slomljen čovjek. Alkohol ne bih nikome preporučio, ali to me držalo na površini gdje si bez menadžera i nepripremljen, rekao je. Istaknuo je da mu je sad lakše nakon 30 godina.
- Onda su svi odmjeravali svaku moju riječ. Ponašao sam se normalno, nisam ništa glumio. Ogromne greške su to bile, ne samo zbog alkohola, nego zbog neodgovornosti i neprofesionalnosti. Ipak su to neki režimi i puno godina mi je trebalo da dođem k sebi. Alkoholizam je s godinama jako nezgodan. Pada tolerancija prema alkoholu. Sve više te gazi. Piješ manje, a on te više ubija, naglasio je Vitasović. Naglasio je da je sa sela, a na selu se pilo.
- Kad su počele prve svadbe i svirke, popila se koja bevanda. To je i genetski, ali i cijela Istra je poluvesela. Krećeš se u društvu, svi piju oko tebe, gubiš noći, stalno čuješ zvonjavu čaša i jednostavno uđeš u taj ritam i počneš piti. Mlad si i nekako to izdržiš. U svijetu kad sam svirao, popilo se kao što se danas ljudi znaju proveseliti. Kad je krenula popularnost postale su neke traume. Trebala mi je nešto više da to smirim. Ublaži se trema, dobiješ snagu i hrabrost jer treba izaći pred tisuće ljudi i nešto reći. Svi te nude pićem prije i poslije svirke i nikad kraja. Svaki dan si na drugom mjestu i to se "zarola" i jako se teško vratiti, prisjetio se. Istaknuo je da se alkohol reklamira u medijima i to je "kao" društveno u redu.
- Javna sam osoba koja je priznala problem s alkoholom i to se kod mene zna. Uvijek ću biti stigmatiziran kao alkos, dok neki iza mene padaju po podu ili cesti, za njih ne zna nitko. U državi je puno slučajeva koji se ne liječe. Ja sam na vrijeme odlučio stati tome na kraj, rekao je te nastavio: - Nagli uspjeh me potaknuo da više pijem. Taj način života i bilo je tu privatnih stvari. Teški sam emotivac, a tu su bile depresije. Ona je sad prošla. Četiri puta sam bio na liječenju na Rabu. Nitko me nije tjerao. Uz par prijatelja i obitelj - tako smo odlučili. Rekli su mi da mučim sebe, njih i posao ne ide kako treba, da sam neodgovoran i da mi je zdravlje narušeno. Nakon svakog povratka sam rekao - nikad više, rekao je.
1979 – Večer zabavne glazbe Ljetu je mome kraj – Zlatko Pejaković, nije Dalmatinac.