Već dvije godine Dado živi u Zagrebu. Stigao je iz Slavonije, zajedno sa svojim terarijem i kompletnom opremom. Imao je tada tek godinu dana, ljudi kod kojih je bio nabavili su ga jer im je bilo zgodno imati neobičnog kućnog ljubimca. Ubrzo su shvatili da ne znaju što s njim, a Pela Đurić već dulje vrijeme maštala je o bradatoj agami. – Mučio nas je taj terarij, sve nam je bilo malo preskupo, a nikada nismo uzeli nijednu životinju da unaprijed nismo imali sve za nju. A Pela ga je silno željela – govori nam Danijela Đurić, Pelina
mama.
Kaže, obiteljski prijatelji iznenadili su njezinu kćer i odveli je u Slavoniju po Dadu. – Kad je stigao k nama, odmah smo ga vodili veterinaru da provjerimo je li sve u redu i da saznamo sve što još možda nismo znali o brizi i hranjenju. Rekli su nam da je zdrav i da je sve u redu – prisjeća se Danijela. Osim zdravlja, sve ostalo nije bilo ni približno kako bi trebalo. Dado je bio odgojno zanemaren, nije pojma imao što da radi, a kad bi ga izvadili iz terarija, stajao je kao ukopan. Očito, nitko se nije bavio njime.
– Ponašao se kao da gledamo televizor bez zabavnog programa. Nije pokazivao interes pa smo mu otkrili svijet izvan terarija i izvan
stana. Prva tri dana stavljali smo ga na pod, pazili smo na njega, ali on jadan nije znao ni kako hodati – opisuje nam prve zajedničke dane. A kad je shvatio da u sobi ima svačega i da to treba istraživati, posebno da ima društvo osam mačaka, kojima valja pokazati da je on novi gazda u kući, Dado je zaključio da je terarij nužno zlo i da u njemu treba što manje boraviti. Kad ih dulje nema kod kuće pa ga zatvore, lupa glavom po staklu i traži da ga puste van.
– Najviše se voli sunčati na prozoru, prilagodili smo košaru pa u njoj ima i termofor, a obavezno je u terariju ako nekoliko dana nema sunca. Obično nam se negdje sakrije u sobi, ali već smo otkrili koja su mu najdraža mjesta pa ga ipak uspijemo pronaći. Kako imamo osam mačaka, trenutačno i dva mačića koja smo spasili i tražimo im dom, kuća je puna transportera u kojima su dekice. I često ga nađemo baš u transporteru. Mačke su ga jako dobro prihvatile, prvo su ga njuškale i istraživale šapicama, ali su jako nježne i paze na njega. Neki dan sam ga pronašla u transporteru, a oko njega se omotao Hengi, naš gluhi mačak – govori nam.
I dok su Gitra, Žica, Cestarić, Hengi, Živac, Cucilija, Krš i Noga već naučili da je Dado član ekipe, mačićima Tulibabi i Žući on je bio otkriće. – Godišnje imamo barem dvije generacije spašenih mačića s ceste, Dado im je najzanimljiviji. Jednom zgodom jedan je od mačića sjeo na Dadu, nije znao što je to, a kad se Dado pokrenuo, mačić je skočio do plafona. Mačići spavaju uz njega i predu mu – opisuje Danijela. Jutra im obično počinju tjelovježbom jer Dado voli ganjati i tjerati mace, posebno one tigraste. Njih zapravo i ne voli, uvijek se ljuti kad su u njegovoj blizini. One žute i bijele neka su druga priča.
– Najbolji prijatelj mu je Gitra, naš najstariji žuti mačak. Često zajedno spavaju i u terariju, a Dado se voli popeti na njega – govori. Na prozoru Dado znatiželjno gleda što se vani događa. Prvi put kad je padala kiša, pokušavao je lizati kapljice koje su klizile po
staklu. Kad iziđu u šetnju, a Dado voli izlaske, ljudi ga često prepoznaju. Prilaze im i raspituju se, svi ga hoće slikati. Pelu često pitaju i je li to pravi gušter. Njegove zgode Danijela Đurić objavljuje na Facebook stranici Crazy Cats House. Pa tako pratitelji mogu doznati da se Dado voli voziti u tramvaju i u automobilu, obavezno mora biti uz prozor da može pratiti “vanjski svijet”. Bio je i u kafićima na kavi, na Reptilomaniji, u veterinarskoj školi u kojoj se školuje njegova Pela.
– Vodimo ga ljeti u Maksimir, šećemo ga na lajni iako to baš ne voli. Zato obožava jezero, sjuri se u njega i pliva, a mi hodamo uz
jezero. Ljetos je bio na šoderici, posebno uživa u plivanju. Prija- telji imaju ograđeno dvorište pa je mogao i slobodnije hodati, a
ljuljao se i na ljuljački – otkriva nam. Pratitelji stranice mogli su doznati i da Danijela obožava Dadu, ali da ga nikad nije uzela u ruke. Kad ga treba premjestiti ili pomaknuti, bez rukavica to ne može. Kaže, muči je strah od dodira s kožom koja je podsjeća na zmiju. Zbog svih objava o Dadi i njegovim dogodovštinama s mačkama, dodaje, javljaju joj se ljudi koji su promijenili mišljenje o gušterima, više im nisu tako strašne životinje. A zbog Dade i Pela je odlučila svoj život posvetiti gmazovima.