U najsiromašnijem dijelu svijeta čuo sam više smijeha nego u Hrvatskoj

Put zemalja Podsaharske Afrike, točnije do Mauretanije, Senegala i Gambije, danas kreće stotinjak automobila do krova nakrcanih školskim priborom, higijenskim potrepštinama, lijekovima i pokojom sitnom igračkom.

Počinje najveći dobrotvorni reli na svijetu, 12. po redu, Budimpešta – Bamako. Timovi su se okupili na službenom startu u glavnom gradu Mađarske, a dio ekipa konvoju će se pridružiti tek na afričkom tlu, u Maroku. U ovu dobrotvornu dvotjednu pustolovinu, tijekom koje će prikupljenu pomoć timovi predati na kućnom pragu u ruke onima kojima je i namijenjena, uključile su se tri ekipe iz Hrvatske. Uoči puta, za koji mnogi kažu da je humanitarna verzija utrke Pariz – Dakar, razgovarali smo s fotografom i putopiscem Sašom Pjanićem, kojemu je ovo drugi reli Budimpešta – Bamako (ime relija je zadržano, ali iz sigurnosnih razloga ovaj puta cilj nije glavni grad Malija Bamako, već Banjul u Gambiji, op.a.).

– Bio sam i 2016., a Damiru Filipoviću i Stanislavu Modriću ovo je treći reli. Sudjelujemo u kategoriji ‘off-road’, a postoji i cestovna, natjecateljska i kategorija za old timere. Imamo cilj i planirano vrijeme dolaska, utrkivanje i rezultat nisu u prvom planu, ali je ovo svakako avantura s puno adrenalina. Putuješ ‘off-road’ stazama, iskapaš saharski pijesak ispod guma automobila i ponekad imaš samo 20 minuta da spakiraš sebe, šator u kojem si spavao na krovu vozila i opremu, ali u prvom planu je humanitarna dimenzija. Svi imamo i neku osobnu motivaciju, meni je to da fotografijama ispričam priču o Africi i tamošnjoj djeci – kaže Saša Pjanić i priznaje da nisu izblijedjele slike otprije dvije godine.

– Na ono što sam vidio i doživio ništa čovjeka ne može pripremiti. Malo je reći da je to dio svijeta u kojem je Bog rekao laku noć. Proputovao sam dobar dio zemaljske kugle, ali nigdje nisam vidio toliko siromaštva. Sela su bez struje i vode, a kuće su blatne potleušice sa slamnatim krovovima. Siromaštvo i bolesti haraju, zrele godine ne doživi 15 posto populacije. Neimaština je nezamisliva za naše pojmove. U Maliju, recimo, ljudi preživljavaju s godišnjom zaradom od 200 dolara... Nevjerojatno je da ti ljudi, najsiromašniji na svijetu, žive s osmijehom na licu. Malo se gdje kod nas vidi toliko nasmiješenih ljudi i čuje toliko smijeha. To važi i za djecu, posebno su me fascinirala. Kao da su u malim tijelima odrasli, zreli ljudi s karakterom koji su prerano otrgnuti iz obiteljske idile. S tim da oni tu idilu nikad nisu ni osjetili – kazuje naš sugovornik, koji planira postaviti i izložbu o djeci iz Afrike.

Za siromašnu afričku djecu svaka je bilježnica, pernica, slikovnica i šiljilo pravo malo bogatstvo, a u prekrcanom terencu tima ima i lopti, pasti i četkica za zube, naočala s dioptrijom, deterdženta, meda, lijekova za malariju, multivitamina. U Gambiji će školi darivati dio, a ostatak će podijeliti u selima duž puta.

– Reli je organiziran, trasa je poznata, ali uglavnom se ne vozi u konvoju. Jutrom startamo s istog mjesta, a onda svatko svojim planom i tempom, veći dio dana ne vidite nikog na putu. Dnevno se vozi i više od 10 sati, spava u šatorima, a kamp, odnosno ograđeni prostor, i tuš u njemu su luksuz. Kad je dionica zahtjevnija, vozi se i 20 sati. Gdje god da se zaustavite, u savanskom selu ili mjestašcu uz atlantski ocean, ranom zorom ili kasno navečer, u roku 10 minuta okupe se svi. Nekad to bude i tisuću ljudi. Raduju se svemu što dobiju, ništa se ne baca. Neke posade na kraju puta doniraju i vozila, a automobilski motori makar im posluže kao pumpe za vodu – kazuje S. Pjanić. Posljednji reli prošao je bez incidenata i sigurnosnih problema. Na dijelu puta imali su pratnju vojske, što su morali i platiti, ali to se pretvorilo u prijateljsko druženje.

– Nama je najveći problem bio kvar praktički na početku putovanja, u južnom dijelu Maroka. To je berbersko područje u kojem pod normalno srećete turiste i bicikliste. Bili smo desetak kilometara od glavne ceste kad su nam otišli zamašnjaci na kvačilu, ali za pola sata su nam lokalci ponudili pomoć. Do radionice je bilo oko 80 kilometara, auto je odšlepan i majstor je odmah, oko pola jedanaest navečer, počeo raditi. Imaju odlične majstore, auto nam je popravljen i brže nego u Europi. Naručili su nove dijelove iz Casablance. Izgubili smo dva dana, svatko od nas je platio 600 eura, ali stekli smo prijatelja, čovjeka koji nas je našao i organizirao nam popravak. Sada mu nosimo LED diode sa starog auta. Jako su mu se tada svidjele – govori Pjanić ne skrivajući uzbuđenje zbog nove avanture od gotovo devet tisuća kilometara.