Većina milenijalaca u Hrvatskoj će se složiti kako je njihov odgoj po mnogočemu nalikovao na reality show, ali bez nagrade. Odrastali su uz malo kućnog odgoja, malo improvizacije i puno legendarnih roditeljskih rečenica, poput one 'nemoj me tjerat' da…'. Odrastalo se između videoteke i prvih mobitela na tipke, u vrijeme kada je internet 'škripao', a kućni budžet se rastezao kao žvaka ispod školske klupe.
Roditelji su djecu voljeli beskrajno, ali su komunikaciju često vodili metodom: kratko, jasno i s dozom prijetnje. Nije to bila zloća, nego disciplina u domaćoj radinosti. Dok su se klinci učili životu, oni su učili kako preživjeti njihov pubertet, i to bez Googlea i Chat GPT-ja. Zato su u svakoj kući postojale rečenice koje su zvučale kao sudska presuda, a zapravo su bile roditeljski 'update' za održavanje reda.
'Dok si pod mojim krovom, bit će kako ja kažem!' U prijevodu: demokracija postoji, ali ne u dnevnom boravku. To je bila univerzalna tipka za gašenje rasprave, osobito kad bi se spomenulo 'samo još pet minuta' ili 'svi drugi smiju'. Rečenica je nosila i skriveni dodatak: krov je svetinja, a ti si još na probnom roku.
'Nemoj da ti dođem tamo!' Ovo je bila prijetnja teleportacijom prije nego što je tehnologija to omogućila. Izgovarala se s udaljenosti od jedne sobe, ali se osjećala kao da roditelj stoji iza leđa i diše ti za vratom. Najstrašnije je bilo što bi ponekad stvarno i došao.
'Brojim do tri!' To nije bilo brojanje, nego odbrojavanje. 'Jedan' je značio posljednju šansu, 'dva' je bio početak panike, a 'tri' mitsko mjesto na kojem prestaje pregovaranje i počinje akcija. Milenijalci su uz to razvili refleks brzine munje.
'Ako razbiješ, platit ćeš!' U dobi kad ti je najveća imovina bila kolekcija sličica i možda 20 kuna od bake, ovo je zvučalo kao bankrot. Rečenica je služila da shvatiš vrijednost stvari, ali i da se prestaneš ponašati kao da je stan poligon za utrke. U glavi se odmah palio kalkulator: 'Koliko košta televizor i koliko imam rođendana do tada?'
'Jesam li ja bankomat?' To je bio roditeljski odgovor na svaku molbu koja je počinjala s 'treba mi za školu', a završavala s 'i usput za sok i grickalice'. U toj rečenici je bilo i ekonomije i filozofije: novac ne raste na drvetu, a ti misliš da raste u novčaniku. Nakon nje si ili odustao ili krenuo s argumentima u raspravu u kojoj uglavnom nisi mogao pobijediti.
'Nećeš ti meni tako!' Ova rečenica nije trebala objašnjenje, bila je zvuk zatvaranja vrata tvog stava. Značila je da je tvoj ton 'malo previše moderan' i da hitno trebaš vratiti postavke na tvorničke: pristojnost i 'dobro, mama/tata'. U praksi je to bila granica preko koje se ne ide, čak ni ako si 'samo pitao'.
'Vidjet ćeš ti kad budeš imao svoju djecu!' To je bila dugoročna prijetnja s rokom dospijeća od 15 do 25 godina. Izgovarala se kad bi roditelj shvatio da te ne može pobijediti argumentima pa te za kaznu prebacio u budućnost. Najsmješnije je što danas mnogi milenijalci tu rečenicu i sami izgovaraju svojoj djeci.