Turistička patrola

U sto metara, tajni nema broja: 'Tu je pisao mirovne ugovore sa Sulejmanom Veličanstvenim'

Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Duško Jaramaz/Pixsell
šibenik
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
Foto: Srđan Hebar
Šibenik
28.07.2015.
u 11:55
Gdje je kuhinja bio je vrt, ne bilo kakav, tu su pisani ugovori sa Sulejmanom Veličanstvenim
Pogledaj originalni članak

Na terasi konobe (“Dalmatino”) sjede njezin vlasnik, kuhar, konobar i – novinar. I pričaju viceve.

Već sam moj uvod sliči na početak nekog vica. Trenutačno je prvi vic onaj koji je ispričao vlasnik konobe Vinko Piližota (67).

– Evo, da u Šibeniku sad padne snijeg, ne bi ga na ovoj vrućini imao tko čistiti – kaže uz smijeh.

Konobar susjednog hotela Žarko Landeka (54) uzvraća:

– Nije fer, to je moj vic! Ja sam ga njemu jutros ispričao.

Redaju se štosevi, vrućina tuče, a ja ih nagovaram da je sad vrijeme da malo o nečemu ozbiljnom porazgovaramo.

– Ne može – odgovaraju i smiju se.

Sjedimo u Ulici fra Nikole Ružića, za koju tvrde da je jedna od najmanjih u Šibeniku. Veličina na stranu, ali u stotinu metara oko konobe toliko je priča da im nema broja.

– Sad ćemo vam mi ispričati tajne kala i buta (ulica i prolaza, nap.a.) – kaže simpatično društvo te dodaje:

– Hoćemo li krenuti s vrha ili sa dna?

Idemo s vrha.

– O.K. Je l’ znate što su kažina?

– Kasina?

– Ne. Javne kuće. Tu ih je prije Drugog svjetskog rata bilo puno, većinom zbog mornarice, a jedna je baš bila tu iznad nas. Koliko su vrijedili grad i država, nekad se vidjelo po cijenama u kažinu. Ako su bile niske, živjelo se loše. I obrnuto.

I kakve su bile šibenske cijene?

– Pa visoke, naravno! – odgovaraju uglas te nastavljaju:

– Ova vrata kraj kojih sjedimo, pogledajte natpis “Ex alto omnia”. Tu je živio Antun, stric Fausta Vrančića, a to je bilo njegovo geslo – Sve s visina, odnosno sve što imamo primamo od Boga. A u kuhinji naše konobe, koja je tad bila njegov vrt, ispod smokve je pisao mirovne ugovore sa Sulejmanom Veličanstvenim. Eto tu, dva metra od vas – govore mi.

Gradonačelnik vizionar

Žarko se diže pa nas zove par metara niže niz ulicu.

– Vidite ovu lampu? E, to vam je prva lampa u Šibeniku, a naš je grad imao električnu struju među prvima u Europi, odmah nakon Londona i Beča. Imali smo vizionara za gradonačelnika Antu Šupuka...

Idemo deset metara dalje, pokazuje nam prema dnu zida hotela u kojem radi.

– Ove kamene posude, na kojima piše “Amor di Cani”, odnosno ljubav prema psima, u srednjem su vijeku bile vječno pune vode, kako bi se ovdašnje beštije mogle okrijepiti. Jer psi i mačke su u doba kuge spašavali grad od štakora. I danas u gradu, iz poštovanja prema žrtvama kuge, u svibnju nema vjenčanja.

Nema odmora, razgled ulice traje i dalje. Kuhar Siniša Čular (53) odvodi me na obližnji trg Dobrić.

– Vidite li gore onaj rebus u kamenu. Za njega ne znaju ni svi u Šibeniku. Iz srednjeg je vijeka, ima mrtvačku glavu i vagu. Ne zna se točno što je značio, ali mi mislimo da onima koji varaju na vagi poručuje da im prijeti smrt...

Vraćamo se u konobu i sjedamo za stol.

– Ova gornja ulica, nju su zvali Masna. Nekad je u njoj bilo mnogo gostionica, a kako nije bilo kanalizacije, vodu od kuhanja izlijevali su na ulicu – govori mi Piližota, a zatim sva trojica uglas nastavljaju:

Može još jedan vic

– Znate li da našu šibensku katedralu čak četiri generacije nisu vidjele gotovu. Ni unuk, ni otac, ni djed, ni pradjed. Gradila se više od sto godina, jer je sav kamen koji je bio namijenjen za katedralu uzeo Barone, zapovjednik obrane grada u doba turske navale 1646., i sagradio tvrđavu Sveti Ivan u rekordnih 67 dana i obranio nas...

Zaustavljam ih, otišli smo previše u povijest, iako je sve što su mi ispričali vrlo zanimljivo. I sve se, više-manje, odvijalo u spomenutih sto metara.

– Hajdemo mi natrag na terasu – predlažem im i pitam ih hoćemo li po još jedan vic za kraj.

– Može, imam ja jedan dobar....

>> Vreva u kakvoj čak i jedan Eric Cantona prolazi neprimijećen

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

PG
poducavam-glupe
12:18 28.07.2015.

Sjednem u avion i vidim svijeta za istu lovu koju bi Dalmatincima dao. Idite ljudi vidjeti svijeta, ovaj naš kamenjar i Jadran koji uopće nema plaže nego je to nasipani šljunak, već ste vidjeli.