Prije desetak godina moj prvi susret s Bangkokom bio je šok: miris trule vlage u zraku, ljepljivi znoj ispod košulje, tuk-tukovi čije sirene paraju zrak s milijun decibela, štandovi s prženim kukcima i škorpionima... Probijao sam se kroz gomilu ljudi samo da se dokopam McDonald'sa i pobjegnem u kraljevstvo zapadnog fast fooda, jer me sudar s tajlandskim street foodom potpuno izludio. Tražio sam i pizzerije, samo da dobijem debelu šnitu tijesta s puno kečapa, trećerazrednim sirom i komadom neke salame.
I tako sam se, konačno razočaran zapadnom klasikom na Istoku, nakon dva dana vratio na ulice, skulirao i potražio Khao San, najpoznatiju ulicu u tom golemom gradu. Danju je to ulica kao i svaka druga, no noću se pretvara u tajlandski hedonistički raj: sve vrvi uličnim prodavačima hrane, pića, suvenira, masaža i backpackerima svih rasa i godina. I konačno su me ti mirisi počeli privlačiti. Još uvijek nepovjerljiv, naručujem ziheraški pad thai s povrćem, izbjegavam meso.
– How spicy you want? – pita me prodavač. – Thai spicy! – odgovaram, pomalo u strahu od kakve zaraze, pogotovo zazirem od jaja koja cijeli dan stoje na suncu. Neka ljutina ubije sve moguće bakterije koje mi prijete, mislim u sebi.
I to je bio pravi gastronomski šok – street food kao kazalište života. Tajland me tada naučio da su najbolji obroci oni koji ne pokušavaju biti savršeni, nego oni koji su iskreni, puni boje, mirisa i topline. I tako sam se oslobodio, a u sljedećim tjednima iskušavao sve živo, ponekad i po pet obroka dnevno, jer je tajlandski street food odjednom postao neodoljiv.
Naravno, obilazio sam i restorane, jeo savršene salate te njihove kultne juhe tom yum i kokosovu juhu, prepune povrća i golemih kozica, prošarane svim mogućim bojama. Tada sam zaključio da je tajlandska kuhinja, uz talijansku, za mene jedina na svijetu u kojoj je apsolutno sve savršeno.
S tim uspomenama u nosnicama i srcu sjeo sam ovih dana u Thai Me Up by Lira, novi restoran u Teslinoj 5 koji su pokrenuli Yada i Jura Dončić, supružnici koji su život proveli između svjetova. Ona Tajlanđanka, on Zagrepčanin, spoj koji bi sam po sebi mogao biti recept. Oboje su dugo radili na kruzerima, plovili oceanima, živjeli u Bangkoku, a sada u Zagrebu pokušavaju donijeti nešto od tog Dalekog istoka u grad koji se, kako su rekli, tek uči voljeti azijsku hranu, ali sve više i bolje.
– Naš restoran nije klasični tajlandski, jer još držimo neka jela i pizze naslijeđene iz stare Lire, ali smo svakako najautentičniji sa svojom ponudom. Kuharice su iz Tajlanda, a imamo prilično široku listu tajlandskih jela koja ćemo s vremenom još proširiti – kaže Jura dodajući u šali: – I naš je život svojevrsni fusion kao i hrana koju pripremamo.
U njihov restoran te me je večeri prošloga tjedna privukla posebna prigoda – "Vino uz žlicu", poznati projekt Renate Cisar i Mustafe Topčagića, koji već godinama s puno entuzijazma povezuju jela i vina u neobičnim kombinacijama. Ovaj put tema je bila Tajland kroz hrvatska vina. I to je, moram priznati, zvučalo kao eksperiment koji se može pretvoriti ili u savršenu harmoniju ili u kulturni sudar ukusa. Pet sljedova tajlandske kuhinje upareno je s pet hrvatskih vina iz različitih vinarija.
Večer je ipak počela s rakijama i likerima Destilerije Skender iz Kondrića. David Skender, mladi i elokventni predstavnik obitelji, predstavio je šljivovicu, viljamovku, višnjevaču, jabukovaču, ali i likere od meda, bazge, lješnjaka i jagode. Svaka čašica bila je mala lekcija o predanosti, o obitelji koja je krenula od lješnjaka, pa voćnjaka, i danas radi pića koja spajaju tradiciju i dizajn. Na etiketama zlatni đakovački vez, u čaši mirisi djetinjstva i polja.
Uskoro su počela pristizati ekstradjevičanska maslinova ulja Vias Oliveti iz Vižinade. Vilma i David Brčić u svom masliniku imaju više od 3500 stabala, a njihova su ulja, već nagrađivana u New Yorku i Berlinu, toliko mirisna da su se u zraku natjecala s tajlandskim začinima. Kušali smo pet sorti – bužu, istarsku bjelicu, frantoio, pendolino i leccino, ali i Premium Blend, umačući ih u male domaće kruščiće. U toj kombinaciji maslinovo ulje postalo je gotovo aperitiv, signal da počinje ozbiljna priča o okusima.
Prvi slijed bile su klasične proljetne rolice, hrskave, lagane, punjene staklenim rezancima, kupusom, mrkvom, gljivama i piletinom. Uz njih je posluženo prvo vino večeri – Jakobović Rosé brut pjenušac iz Vetova u Kutjevačkom vinogorju. Predstavila ga je Maja Jakobović, čija obitelj već stotinu godina živi uz vinograde. Ovaj rosé, proizveden tradicionalnom metodom od rajnskog rizlinga, chardonnaya i frankovke, imao je nježnu boju i finu kiselinu. Mjehurići su plesali uz rolice, a cijela kombinacija bila je gotovo ljetna – svježa, lagana i prozračna.
Drugi slijed bio je tom kha gai, tajlandska juha od kokosovog mlijeka, piletine i tajlandskog bilja – jelo koje u sebi spaja kremasto i kiselo, pikantno i blago, gotovo kao da se u njemu ogleda cijeli Tajland. Uz juhu – Bibich R5, kupaža pet sorti: debita, maraštine, pošipa, chardonnaya i pinota sivog u podjednakim omjerima. Vinski bloger Nenad Trifunović Vinopija ispred vinarije Bibich iz Plastova u skradinskom vinogorju ovaj je pairing nazvao "avanturističkim".
– Svašta sam u životu probao, ali ovako nešto još nisam, ovakvo bijelo vino obično ide uz janjetinu, ali ovo je bila izvrsna kombinacija. R5 ima stari šmek, ali moderni format – rekao je uz osmijeh, a to je vino doista pokazalo svoj karakter: oksidativan, bademast, s tragom maslaca, ali dovoljno svjež da podrži kokosovu kremu.
Treće vino, Belje Sávoj Orange 2023, donijelo je i novu energiju. Predstavio ga je Lukica Martić, uz kratku lekciju iz povijesti o Eugenu Savojskom i baranjskim vinogradima. Sávoj Orange, jantarne boje, maceriran i punog tijela, pokazao je koliko vina i curry mogu razgovarati istim jezikom. Uz jelo – kozice u curry umaku s paprikom i mladim lukom – vino je pokazalo svu svoju snagu, a umak, koji je lako mogao "pojesti" pogrešno vino, ovdje je dobio ravnotežu.
Četvrti slijed bio je moj osobni trenutak nostalgije – pad thai. Prženi rižini rezanci s jajetom, tofuom, svinjetinom i kikirikijem, u savršeno karameliziranom umaku. Domaćin Jura Dončić predložio je rosé uz to jelo, i bio je potpuno u pravu. Vislander Rosé 2024, ružičasti dragulj s otoka Visa iz tamošnje najveće vinarije u posjedu obitelji Vojković & Radica, nastao od plavca malog i deset posto bijele sorte kuča, donio je upravo ono što pad thai traži – svježinu i mekoću. U sali se šaptalo da je to "najbolji par večeri". I bio je.
Za kraj – mango sticky rice, desert koji u Tajlandu ima status rituala. Kuhana ljepljiva riža, kokosovo mlijeko, zreli mango, kugla sladoleda. Jednostavno, ali savršeno. Uz njega, Cuvée blanc Angelica 2024 iz vinarije K55 iz Erduta – poluslatka kupaža koja spaja traminac i muškat žuti. Krunoslav Dugalić, vlasnik i agronom, objašnjavao je kako su ga kreirali s mišlju na žensku publiku, ali se pokazalo da i muškarci u njemu jednako uživaju. Poluslatko, mirisno, lagano, to je vino koje zaokružuje večer poput tople rečenice nakon duga razgovora.
U Thai Me Up by Lira te večeri nije bilo samo hrane i vina nego i osjećaja da se svijet može razumjeti kroz okuse, da se kontinenti mogu spojiti u tanjuru, a vino postati vodič kroz kulturu, ljude i sjećanja.