Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 1892. – Beograd, 1975.) Hrvatski, srpski i bosanskohercegovački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. Rođen je u hrvatskoj katoličkoj obitelji u Docu kraj Travnika.
Nakon očeve smrti s majkom se seli u Višegrad k očevoj sestri. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, a zbog stipendije Hrvatskog kulturnog društva Napredak Andrić 1912. počinje studij mudroslovlja na zagrebačkom sveučilištu, gdje se druži s tadašnjom inteligencijom, a najviše utjecaja na njega ostavlja A. G. Matoš. Studira u Beču i Krakovu, a poslije u Grazu 1924. i doktorira na temu razvoja duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod utjecajem turske vladavine.
U vrijeme prve Jugoslavije, kao zagovornik ideje jugoslavenskog jedinstva, radi kao diplomat u Vatikanu, Bukureštu, Trstu i Grazu te napreduje do položaja pomoćnika ministra vanjskih poslova i veleposlanika u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je u Beogradu, gdje u samoći svoje unajmljene sobe stvara svoja ponajbolja djela "Travnička kronika" i "Na Drini ćuprija", u kojima iznimno oslikava multietničku bosansku prošlost i tegobe turske okupacije. Nakon 1945. živi u Beogradu i Sarajevu te obnaša dužnost prvog predsjednika Saveza književnika Jugoslavije.
U to doba piše srpskim jezikom i na ekavici, zbog čega ga posljednjih godina svojataju srbijanski književni i politički krugovi, iako svojim radom i djelima objektivno pripada podjednako i hrvatskoj, i bosanskohercegovačkoj i srpskoj književnosti, s obzirom na to da više ne postoji ona jugoslavenska, kojoj je zapravo pripadao. Nakon što je 1961. nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, cjelokupni novčani iznos darovao je za obnovu bibliotečnog fonda Bosne i Hercegovine.
>> Kardinal koji je postao blaženik te simbol stradanja i mučeništva