Razne detektivske serije i filmovi stvaraju dojam da se lažljivca može lako prepoznati ako se pravilno protumači njegov govor tijela, ali je li to zaista dovoljno da se otkrije govori li netko istinu ili ne? Dodirivanje nosa, izbjegavanje pogleda ili nervozno vrpoljenje često se tumače kao pokazatelj da ste nekog uhvatili u laži, ali takvo ponašanje samo po sebi nije dovoljno da biste zaključili govori li osoba istinu. Svi ti pokreti i fizički znakovi mogu imati potpuno drugačije uzroke od laganja. Tjeskoba, nelagoda, strah ili reakcija na nepoznatu situaciju mogu izazvati nervozno ponašanje, ubrzano treptanje, izbjegavanje pogleda ili nemir, pogotovo kada osoba primijeti da se ispituje njezin karakter ili iskrenost.
Problem je u tome što nijedna od tih metoda sama po sebi ne može pouzdano potvrditi da netko laže. Ni govor tijela nije dovoljno precizan pokazatelj, a čak ni poligraf, odnosno detektor laži, ne otkriva samu laž, već bilježi fiziološke reakcije poput promjena u pulsu, disanju i znojenju. Takve reakcije mogu imati različite uzroke i ne moraju značiti da osoba nešto skriva. Netko može biti izrazito nervozan iako govori istinu, posebno kada se osjeća pod pritiskom ili zna da se procjenjuje njegova iskrenost.
Stručnja zato predlažu da, ako nekoga doista želite uhvatiti u laži, pažnju usmjerite na njegove odgovore, a ne na govor tijela, te postavite pitanja koja će mu otežati održavanje izmišljene priče. Laž zahtijeva velik kognitivni napor jer izmišljena priča mora ostati dosljedna, a lažljivac pritom mora pamtiti što je prethodno rekao i prilagođavati odgovore novim pitanjima. „Ako govorite laž koja nosi velike posljedice, najčešće ste je prethodno dobro uvježbali“, objašnjava dr. Sharon Leal, psihologinja sa Sveučilišta u Portsmouthu.
Osoba koja laže pritom mora paziti i na vlastito ponašanje, pokušavajući ostaviti dojam sigurnosti i uvjerljivosti, dok istodobno prati reakciju sugovornika. Upravo zato jednostavni znakovi poput pogleda ili položaja tijela mogu biti vrlo varljivi. Jedna od korisnijih metoda temelji se na postavljanju dodatnih pitanja koja osobi daju priliku da sama ponudi detalje kojima se njezina priča može provjeriti. Netko tko govori istinu češće će spontano spomenuti druge osobe, mjesta ili okolnosti koje mogu potvrditi njegovu verziju događaja, dok će osoba koja izmišlja priču vjerojatnije izbjegavati informacije koje bi se mogle neovisno provjeriti.
Stručnjaci također preporučuju da se od osobe zatraži da isti događaj ispriča više puta. Osoba koja se prisjeća stvarnog događaja može se tijekom ponovnog prepričavanja sjetiti novih pojedinosti i nadopuniti svoju priču. Ako je priča izmišljena, pojedinac se najčešće drži iste, jednostavne verzije kako ne bi napravio pogrešku ili proturječio onome što je ranije rekao. Još jedna zanimljiva metoda otkrivanja neistine jest tražiti da osoba događaj ispriča obrnutim redoslijedom. Pojedincima koji se oslanjaju na stvarno sjećanje situacija to može biti lakše, dok osoba koja je priču izmislila mora rekonstruirati niz konstruiranih događaja unatrag, što dodatno opterećuje pamćenje i povećava mogućnost pogreške, prenosi BBC Science Focus. Dakle, ako želite otkriti laže li netko, govor tijela neće vam dati pouzdan odgovor, već je puno korisnije obratiti pažnju na ono što osoba govori i kako odgovara na pitanja. Stručnjaci poput detektiva koriste ovakve metode tijekom ispitivanja kako bi kroz odgovore, detalje i moguće nedosljednosti lakše procijenili vjerodostojnost iskaza.