S predstojnikom Katedre za seksologiju na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. Aleksandrom Štulhoferom razgovarali smo o seksualnom (ne)odgovornom ponašanju mladih, odnosu prema seksualnosti u društvu, rodnoj ideologiji, kritikama na račun zdravstvenog odgoja i o tome kakav bi mogao biti u novom kurikulumu.
Međunarodno istraživanje o zdravstvenom ponašanju učenika do 15 godina pokazuje da kondome koristi tek polovica spolno aktivnih mladih...
U toj dobi samo je mali dio ispitanih učenika seksualno aktivan, no činjenica je da je u drugim europskim zemljama kod mladih iste dobi uporaba kondoma veća. Mlade u dobi od 15 godina, koji prije većine vršnjaka ulaze u spolne odnose, obilježava veća sklonost riziku i veća ranjivost. Nacionalno istraživanje provedeno 2010. na mladima u dobi od 18 do 25 godina pokazalo je da je više od 60 posto koristilo kondom pri prvom seksualnom odnosu. To je više nego prije, no i dalje zaostajemo za većinom zapadnoeuropskih, a pogotovo za skandinavskim zemljama. Razlog je nedostatak edukacije, društvena klima, ali i ono o čemu malo znamo – stav roditelja prema seksualnosti vlastite djece i spremnost da se o tome otvoreno razgovara. Može se pretpostaviti da su nove generacije spremnije na takav razgovor, osobito s kćerima i poglavito radi zaštite od neželjene trudnoće. No, neke kontracepcijske metode ne štite od spolno prenosivih bolesti. Dodatna prepreka uporabi efikasne zaštite kod mladih koji su već seksualno aktivni jest romantična predodžba da im se s osobom koju vole ništa loše ne može dogoditi. Ponekad razmišljaju o uporabi kondoma kao znaku nepovjerenja prema partneru. No, pozitivno je da se i u nas uporaba zaštite pri prvom odnosu zadnjih nekoliko desetljeća bitno povećala.
U kojoj dobi kod nas mladi u prosjeku ulaze u seksualne odnose?
U Hrvatskoj mladi u prosjeku ulaze u seksualni život nakon 17. godine, slično drugim južnoeuropskim zemljama. U zapadnoeuropskim, osobito skandinavskim zemljama, mladi postaju seksualno aktivni otprilike godinu dana ranije.
Odnos prema seksualnosti je kod nas i religijski i kulturno uvjetovan, o njoj se malo govori u društvu, osobito o seksualnim problemima. Radili ste i pro bono seksualno savjetovanje, kakva su vaša iskustva i koji profil ljudi vam se obraća za savjete?
K meni i kolegama u Hrvatskom društvu za seksualnu terapiju najčešće dolaze parovi u dobi između 30 i 50 godina. To su poglavito urbani ljudi, često visokoobrazovani, koji imaju dovoljno otvorenosti da govore o svom seksualnom životu s nepoznatom osobom. U Izraelu, primjerice, za ortodoksnu populaciju postoje seksualni terapeuti specijalizirani za rad s religioznim parovima jer je način rada malo drukčiji nego rad sa seksualno permisivnim parom.
Kod nas se vrlo religiozni parovi rijetko javljaju.
Koliko stres u suvremenim uvjetima života utječe na seksualne probleme građana?
Stres je itekako poguban. Istraživanje koje smo proveli na muškarcima u Portugalu, Norveškoj i Hrvatskoj jasno je pokazalo da su stresne situacije na poslu, npr. gubitak radnog mjesta, smanjivanje plaće, konflikti, nepravedan odnos nadređenog i druge stresne poslovne situacije, povezane s nekoliko seksualnih teškoća. Usto, današnja tehnologija posao nerijetko proteže i izvan radnog vremena, što dodatno otežava privatni život, intimnost te ometa seksualno funkcioniranje. Kronični seksualni problem ozbiljno narušava životno zadovoljstvo i kvalitetu veze. Čini se da kod muškaraca, u usporedbi sa ženama, seksualni problem brže nagriza sliku o sebi – “kakav sam to muškarac?”
Rodna teorija koja je trebala biti dio zdravstvenog odgoja u školama doživjela je religiozno motivirane kritike, ali i od mnogih koji zaziru od mogućnosti da se u budućnosti dokine izjašnjavanje po spolu jer se većina osjeća ugodno u svojoj koži kao muškarac ili žena i ne želi da se pravo na spolnu različitost potire njima i njihovoj djeci?
Rodna teorija i ono što se naziva “rodnom ideologijom” nemaju nikakve veze s rodom u društvenim znanostima, ni s načinom na koji je rod predstavljen u zdravstvenom odgoju. Rod u društvenim znanostima ne negira spol jer se ljudska bića rađaju, genetski, hormonalno i anatomski, kao muškarci ili žene. Iznimka su malobrojne osobe čije spolne karakteristike nisu nedvosmislene. Društvene znanosti govore da nakon rođenja djevojčice i dječaci ulaze u svijet kulture, prvo u obitelji, a potom šire. Kultura ih na temelju spolnih karakteristika predodređuje za mušku i žensku spolnu ulogu, odnosno postavlja očekivanja od njih – nerijetko različita.
Primjerice, žene su genetski, anatomski i hormonalno iste u Saudijskoj Arabiji, Hrvatskoj i Norveškoj, ali u Saudijskoj Arabiji ne smiju pokazati lice nijednom muškarcu osim suprugu, ne smiju upravljati automobilom ili biciklom. To su tzv. rodne uloge, koje se razlikuju od spola, no ni na koji način ne brišu biološki spol. Slično, ali manje drastično, položaj žena se razlikuje u Hrvatskoj i Norveškoj, osobito kad je riječ o ujednačenosti muških i ženskih plaća. U Jemenu rastavljena žena gubi sav društveni status, čak i unutar obitelji. U Hrvatskoj je rastava prestala biti sramotom prije 50-ak ili više godina.
Spol se ne mijenja, no kulture, pa i rodne uloge koje proizlaze iz kulturnih tradicija, razlikuju se. U planu i programu zdravstvenog odgoja o rodu se govori upravo na ovaj način. Sve ostalo bi iz perspektive društvenih znanosti bila besmislica. Biološki spol je činjenica, baš kao i evolucija koja ga je stvorila.
No te ideje, možda marginalne, da spol nije važan, prisutne su u SAD-u i u Velikoj Britaniji pa se, primjerice, u jednom vrtiću u Britaniji eksperimentira tako da se dječake jednom tjedno oblači u djevojčice kako bi vidjeli tko su...
Optužbe za “rodnu ideologiju” odnose se na ideju u dijelu humanistike i feminističkih studija da je spol zanemariva kategorija te da je kultura i fluidni identitet, što je popularni termin u postmodernom svijetu, sve što je važno. To u društvenim znanostima nikad nije bilo prihvaćeno jer one govore o biološkim temeljima i kulturnoj nadogradnji. U društvenim znanostima nije uopće upitno da se gotovo svi muškarci i žene osjećaju kao muškarci i žene jer je njihov identitet i biološki i kulturno definiran.
Postoji mali broj transseksualnih ili transrodnih osoba koje se ne osjećaju dobro u svom spolu. Njima je potrebna pomoć, koja najčešće rezultira promjenom spola. Iako znanost nema sve odgovore, postoje indicije da je transseksualnost u velikoj mjeri uvjetovana biološkim razlozima. Ako pročitate Priručnik za nastavnike, dostupan na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje, vidjet ćete da se o rodu govori na način koji sam objasnio. Pitanje roda, pitanje je društvene ravnopravnosti između muškaraca i žena, a ne dovođenje u pitanje muškog ili ženskog identiteta. Svaki takav pokušaj bio bi duboko društveno problematičan i potpuna znanstvena besmislica.
Vaše mišljenje o rodnoj teoriji zasigurno nikome ne bi bilo sporno da su ga u vrijeme napada na zdravstveni odgoj građani imali prilike čuti, ali sporna je bila mnogima rečenica “Ja sam dječak s vaginom”?
Ta rečenica izvađena je iz jedne od više desetaka knjiga predloženih kao izborna literatura za nastavnike, u trenutku kada ništa drugo nije postojalo. Knjiga nastoji objasniti razlike između spola i roda, a toliko puta citirana rečenica nastoji potaknuti toleranciju spram malog broja djece koja nisu sigurna u svoj spol. Liječnici koji se bave fenomenom transseksualnosti i transrodnosti reći će da neka djeca vrlo rano iskazuju zbunjenost svojim spolom, odnosno ponašaju se suprotno rodnoj ulozi (npr. dječak u osnovnoj školi inzistira na uporabi toaleta za djevojčice) kao osobe suprotnog spola – što u pravilu rezultira nerazumijevanjem pa čak i zlostavljanjem od strane okoline.
Nakon što je završen nastavni plan i program zdravstvenog odgoja, izborna literatura izostavljena je jer za njom više nije bilo potrebe. Osjećam se i osobno odgovornim da roditeljima nismo uspjeli objasniti kako optužbe upućene zdravstvenom odgoju nemaju osnove. Optužbe i strahovi su prevladali i danas se program u većini škola ne izvodi, postoji samo na papiru, što je onima koji su digli hajku sigurno dobro poznato.
Mislite da će tako i ostati s obzirom na to da je izrađen novi kurikulum?
Mislim da će druga strana inzistirati na seksualnoj edukaciji koja će promovirati apstinenciju. Mislim da je i u tome dio otpora novom kurikulumu, u kojem je, koliko sam čuo, skupina liječnika s Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo bila zadužena za dio programa koji govori o opasnostima preranog ulaska u seksualne odnose te potrebi korištenja efikasne zaštite jednom kada je mlada osoba odlučila biti seksualno aktivna. No, kako taj materijal nisam imao prilike pročitati, ne mogu o tome ništa više reći.
U priči o rodnim razlikama spomenuli ste razlike između žena u Saudijskoj Arabiji i Europi. Jesu li marama, koju su nosile i kršćanke, i burka simbol podčinjavanja žene muškarcu od kojeg je i potekla potreba da se ženu kao svojinu zaštiti od pogleda drugih muškaraca ili su one danas vlastiti i vjerski izbor žena jer u Europi i visokoobrazovane žene nose hidžab?
Kompleksno pitanje. Pokrivanje ženske kose prisutno je u svim religijama i ima dijelom složenu povijest vezanu uz mušku opsesiju ženskom seksualnom energijom. Liberal sam u ekonomskom i kulturnom smislu i nisam za zabranu individualnih sloboda sve dok se ne sukobljavaju s pravom drugih, odnosno razumno definiranom općom dobrobiti. I žena koja nosi hidžab može biti feministica, kao i ona koja ne nosi maramu. Slobodu pokrivanja glave vidim temeljnom vjerskom slobodom. No, burka je nešto drugo.
Ne komuniciramo samo riječima nego i mimikom lica i stječemo povjerenje prema neznancima nesvjesno dekodirajući aktivnost desetaka mikromišića lica, kojima samo profesionalni glumci mogu dobro ovladati. Prekrivanjem lica onemogućavate punu ljudsku komunikaciju. Što znači da onda žene zaključavate u kuću ili ih, u suprotnom slučaju, osuđujete na površnu komunikaciju sa svijetom. Duboko vjerujem da društvo ne može opstati ako naše privatne razlike, uključujući i moralne, ne možemo koliko-toliko tolerirati. Sekularno društvo koje je to omogućilo plod je modernizma i vjere u ljudski razum. Nažalost, kao što dnevna hrvatska praksa potvrđuje, razum je krhka stvar. U našim debatama razum često šuti, a emocije govore.
Ček, ček, ček....prvo je seksolog, onda malo i sociolog, pa sad već i stručnjak za odgoj ovaj il onaj....Aco, jel konačno imaš neku žensku? Budimo jasni, tko god izučava Kinseya već je za promatranje, a tko još pokuša tumačit njegve stavove sumnjiv je za Remetinec. Muškarci i žene imaju svoje mjesto u društvu, ravnopravni su i to je jedino kaj treba naglašavat. To kaj je jedna od 1000 il 10 000 osoba dvospolna (il slično) treba joj pomoć, a ne davit ostalih 999 il 9 999 time. Oblačit dječake u žensku odjeću more sam pedofilni pacijent i to nam hvala - ne treba. PS: usput kad već spominješ skandinavske eksperimente, kaj ne spomeneš i one koje ti nejdu u prilog, a saki dan ih je se više i više !?