Dulce de leche

Ne volim ga, ali mi je nakon godinu dana u Argentini jasno da je on jednostavno način života

Foto: Mario Martinis
Ne volim ga, ali mi je nakon godinu dana u Argentini jasno da je on jednostavno način života
11.10.2015.
u 09:30
Taj tradicionalni južnoamerički (pre)slatki namaz najjednostavnija je kombinacija kipućeg mlijeka i šećera. Teško je uopće i zamisliti doručak ili bilo koji međuobrok bez dulce de leche.
Pogledaj originalni članak

Gledao sam kako trpa tu smeđu stvar u usta. Uživala je, činilo mi se kao nikad prije. Cecilia ga je valjala jezikom po ustima, oblizivala se, gutala svaku kap, a očnim kapcima davala do znanja kako ne želi stati. Termometar njene sreće bio je u crvenom. Promatrao sam je i dalje, više zbunjeno i iznenađeno, a ona se samo smijala. "Hoćeš malo?", priupitala me nacerivši se. Moj odgovor je unaprijed bio poznat. Ne! Ne volim ga i gotovo. I nije i jasno zašto ga ovdje svi vole, kao što mi nije jasno zašto obožavaju Romea Santosa, tog macho Amerikanaca latinoameričkih korijena koji je slavu stekao svojim ženskastim glasom. Zvuči identično kao Jelena Radan kada pokušava pjevati fado.

Ne volim ga, ali mi je nakon godinu dana boravka u Južnoj Americi jasno da je on jednostavno način života. Ovdje u Argentini ima posebno mjesto, jednako bitno kakvo zaslužuju tango, nogomet, asado ili mate. Dame i gospodo, njegovo veličanstvo se zove dulce de leche iliti u prijevodu slatko od mlijeka. Taj tradicionalni južnoamerički (pre)slatki namaz najjednostavnija je kombinacija kipućeg mlijeka i šećera. Njegova gusta tekstura i smeđe zlaćana boja ovdje zaista iskače iz paštete. Teško je uopće i zamisliti doručak ili bilo koji međuobrok bez dulce de leche. Kolači, torte, peciva, lisnata tijesta i štatigajaznam što sve ne, u panaderijama, empanaderijama, restoranima i kafićima obavezno se poslužuju uz njega. Rekao bih onako po naški, Argentinci bi i govno pojeli ako ga premažu dulce de lecheom. 

"I govno bi pojela s tim sranjem, ha?", pitao sam je. Cecilia je samo potvrdno kimnula glavom, i uz grimasu zadovoljstva ispustila jedan kratki 'njam' pa se ponovno posvetila svojoj vječnoj ljubavi. "Onu kravlju balegu iz koje vire komadići trave također..., s dulce de lecheom?", provocirao sam je u nadi da će na trenutak dok jede imati u glavi sliku onog što sam rekao. Bezobrazno od mene, znam, ali činilo mi se kako je to možda jedini način na koji ću je uspjeti odvojiti od šećernog kralja. Bila je ovo borba umova. Očekivao sam reakciju gnušanja, reakciju u kojoj će mi reći "stvarno si budala, jedem, pobogu", baciti nožić za mazanje i odgurnuti tanjur. 

Jesam li možda pretjerao? Jesam li je uspio pobijediti? Ne! "Slušaj Hrvat, ako mi pokušavaš zgaditi život, pokušaj to za deset minuta kada sve pojedem. Ovo je vrijeme koje posvećujem isključivo njemu", govorila je dok je njen kažiprst pokazivao smjer prema teglici dulce de lechea.

Zanimljivo kako je u samoposlugama ovdje u Buenos Airesu, za razliku od onih kod nas, čokoladna ponuda jako siromašna. Ovdje ćete teško naći jednu ogromnu policu na kojoj se čokoladari žestoko tuku u nadi za boljim mjestom i što vidljivijim pozicijama. Tek nekoliko vrsta uglavnom domaćih proizvoda i to po principu ' trči, trči, čokolada', pokoji čokoladni bar i to je to. No na drugoj strani - opći kaos. Dulce de leche, na desetine različitih proizvođača, okusi s vanilijom, kikirikijem, pa sve do onih egzotičnih s paprom ili čilijem, u dužini jednakoj onoj koju zauzima ponuda wc papira.

Tri sata poslije nakon ugodne šetnje po parkovima Ville Real sjedili smo u jednom od mnogobrojnih kafića ulice Lope de Vega. Čašicu razgovora i jednu od rijetko dobrih kava koju sam popio ovdje u Argentini prekinuo je konobar. Na stol je spustio tanjurić s dvije facture, tj. dva kolačića koja su nalikovala na u nas popularne pužiće. Naravno, bili su punjeni dulce de lecheom. Nasmijao sam se onako iskreno od srca vidjevši nju kako grabi prvi. Prasnula je od smijeha na moju reakciju i pokušala se opravdati. "Jednostavno mu ne mogu odoljeti."

I kad kažem ljudima ovdje da dulce de leche u Europi gotovo i ne postoji i rijetko gdje ga se može i kupiti, ostaju iznenađeni. Jednostavno im nije jasno kako kakao može imati ikakvu prednost u odnosu na tu smeđu napast.

Naše cjelodnevno druženje potrajalo je do kasno popodne. Sunce je i dalje pržilo a beskonačnu šetnju zaustavio je ogroman natpis heladeria. "Jooooooj, ja bi sladoled! Hoćeš i ti?" Čekao sam je nekoliko minuta, a onda je sva sretna, s ogromnim oduševljenjem izletjela iz slastičarne kao da je dobila sedmicu na lotu. "Znaš što sam ti izabrala", euforično me upitala. "Što?". "Banana split", odgovorila je s dječjim osmjehom na licu. Kimnuo sam glavom. "Split... Split... Razumiješ?" "Hmm... Da, jasno mi je. Hvala ti!." "Daš mi liz da probam?", nastavila je u istom raspoloženju i konstatirala kako je jako ukusan. A zatim me upitala: "Hoćeš probati moj?" "Može, od čega je?" Dulce de leche!

>>Ima li razlike između Hrvatske i Argentine?

>>Slatka mala djevojčica ponos je cijelog kontinenta i obožavaju je svi, osim političara i tajkuna

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 12

Avatar Honduras
Honduras
10:11 11.10.2015.

rijetko koji novinar se ovako temeljito trudi pokazati koliko je primitivan... užas!!! lik se u čitavom tekstu beskrajno i po sto puta čudi što ljudi jedu nešto što se njemu ne sviđa!!! ovo je nivo djeteta od tri godine.

VS
visegradska.skupina
10:36 11.10.2015.

Prestrašno. Kakva sirovina. Kakva nekultura. Pa što mogu zaključiti o Hrvatima Argentinci nakon samo kratkog vremena provedenog s ovim balkančerosom. Užas, Čovjeka je čisto stid kad pomisli da se netko s tako odurnim ponašanjem predstavlja kao Hrvat.

Avatar nijeminišta
nijeminišta
11:19 11.10.2015.

ovom bi "novinaru" bilo najpamentije da baš nikada nigdje ne putuje - da se zatvori u potleušici u svom zaseoku, i tako čitav život ostane zaštićen od bilo kakvog novog i nepoznatog iskustva. ovo kao da je pisano u 16. stoljeću u nekakvim najgorim zabitima koje ljudski um može zamisliti. meni bi se bilo neugodno potpisati pod ovakav tekst, i nakon toga izići na ulicu među ljude...