Produženo dojenje i dalje je tema koja izaziva podijeljena mišljenja, osobito kada je riječ o djeci koja su već odavno izašla iz dojenačke dobi. Dok jedni u takvom pristupu vide bliskost, nježnost i osluškivanje dječjih potreba, drugi ga smatraju nepotrebnim i pretjeranim. Upravo zato velika pozornost na društvenim mrežama prati obavje Shinnai Visser, 34-godišnje majke koja otvoreno govori o dugotrajnom dojenju i roditeljstvu koje se oslanja na intuiciju, bliskost i prirodan ritam djeteta, piše People. Na Instagramu ova majka dijeli detalje iz obiteljskog života, od kućnih poroda do školovanja kod kuće. I dok je mnogi prate s odobravanjem, dio javnosti oštro kritizira njezinu odluku da i dalje doji svoju četverogodišnju kćer.
Visser kaže da se često susreće s komentarima da je takav pristup neprimjeren, nezdrav ili da kod djeteta stvara preveliku ovisnost o majci. Neki joj, tvrdi, čak spočitavaju da takva odluka više služi njoj nego djetetu, no ona to odlučno odbacuje. Ističe kako produženo dojenje nije nešto što radi zbog vlastite udobnosti, nego zato što smatra da odgovara potrebama njezine djece. Svoj pogled na dojenje, objašnjava, promijenila je nakon što je počela proučavati istraživanja i način na koji se toj temi pristupa u različitim kulturama. Tada je, kaže, shvatila da je dugotrajnije dojenje kroz povijest bilo mnogo češće nego što se danas u zapadnim društvima smatra uobičajenim. Po njezinu mišljenju, takav način hranjenja nije biološki neobičan, nego je prije svega kulturološki manje poznat i prihvaćen.
Dodaje i da dojenje kod njezine dvije kćeri izgleda potpuno različito. Stariju, koja ima četiri godine, doji vrlo rijetko i isključivo kada sama to zatraži. Ponekad je to jednom dnevno, a nekad prođe i nekoliko dana bez potrebe za tim, pa majka opisuje taj odnos kao smiren, kratak i vođen isključivo djetetovim ritmom. S mlađom kćeri, starom 20 mjeseci, situacija je sasvim drukčija. Nju, kaže, doji mnogo puta tijekom dana, a i noću djevojčica još uvijek nekoliko puta traži majčino mlijeko. Visser smatra da je to u toj dobi posve razvojno normalno jer dojenje djetetu pruža utjehu tijekom nicanja zubića, faza rasta i velikih razvojnih promjena.
Za stariju djevojčicu dojenje, tvrdi, više nema toliko prehrambenu koliko emocionalnu ulogu. Smatra da ono djetetu pomaže u smirivanju, regulaciji emocija i stvaranju osjećaja sigurnosti. Opisuje ga kao trenutak povezanosti i mira, svojevrsni ritual utjehe koji djetetu pomaže da se osjeti zaštićeno i stabilno. Kao jednu od najvećih prednosti produženog dojenja navodi jači osjećaj sigurnosti i bolju emocionalnu regulaciju kod svoje starije kćeri. Vjeruje i da prava neovisnost ne nastaje prisilnim odvajanjem, nego upravo iz sigurne privrženosti. Kada se, kaže, djetetove emocionalne potrebe prepoznaju i zadovolje na vrijeme, ono s vremenom prirodno postaje samostalnije i sigurnije u sebe.
Na pitanje kada planira prestati s dojenjem, Visser ne daje konkretan rok. Kaže da će odluku donositi prema potrebama djeteta, vlastitim mogućnostima i odnosu koji zajedno grade. Uvjerena je da odvikavanje ne mora biti ubrzano da bi bilo zdravo te da njezina četverogodišnjakinja već sada postupno sama smanjuje potrebu za dojenjem. Unatoč kritikama, ova majka dvoje djece ostaje sigurna u svoje izbore. Drugim majkama poručuje da se informiraju, vjeruju vlastitom tijelu i ne osjećaju obvezu objašnjavati drugima ono što funkcionira u njihovoj obitelji. Prema njezinu mišljenju, ne postoji samo jedan ispravan način majčinstva, nego samo promišljene i svjesne odluke donesene s ljubavlju i poštovanjem prema sebi i djetetu.