Ljudi su me se sramili kad su vidjeli da šepam

Činjenica da u ovoj knjizi pišem mnogo o vlastitom iskustvu, posljedica je, s jedne strane, mog stava da je o bolnim i neugodnim pojavama primjerenije pisati na vlastitom primjeru nego navodeći primjere drugih ljudi, a s druge strane, mog uvjerenja da svi ljudi koji su izloženi diskriminaciji zbog predrasuda prolaze kroz slične muke. Tako se priča o osobama s invaliditetom u velikoj mjeri poklapa s pričom onih koje ljudi diskriminiraju zbog njihove narodnosti ili vjere, boje kože ili oblika očiju...

Ogoljena do kosti

Misli su to ugledne psihologinje Mirjane Krizmanić, ukoričene u novu knjigu “Život s različitima” koju će ove subote u 12 sati predstaviti u Profilovu Megastoreu. Autorica najprodavanijeg hrvatskog priručnika za samopomoć “Tkanje života” i umirovljena profesorica na Katedri za kliničku psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta ovaj se put odvažila napisati potresnu, intimnu ispovijest o tome kako je s 14 godina preboljela dječju paralizu koja je za posljedicu ostavila doživotno šepanje, pritom se ogolivši do kosti.

Kako se ona nosila s činjenicom da živi u koži osobe s invaliditetom i kako se njezin odnos prema bolesti mijenjao s godinama?

– Od dječje paralize oboljela sam godinu dana prije pojave cjepiva, od danas do sutra postala sam invalid. Bilo mi je jasno da neću proći lišo i da ću šepati. No, nakon tri tjedna došla sam svom liječniku s idejom da se zapravo ništa bitno nije promijenilo, pa iako mi neće raditi neki mišići, da ću ja ostati ja i što je tu tako strašno i nepremostivo? Bila sam beskonačno naivna. Ja se uvijek iznova privikavam na svoj invaliditet – otkriva 74-godišnja Mirjana Krizmanić, na čijem su se putu, međutim, isprepletale brojne predrasude.

Pokazati različitost

– Kad sam nakon sedam mjeseci došla iz bolnice, moja me prijateljica obavijestila da više ne može sa mnom do škole jer ju je sram. Bio je to prvi veliki šok koji sam doživjela, zbog čega sam tijekom tri duga dana sjedila na balkonu, gledala drvo lipe i mislila: Što ću sad? Ja ću se ubiti, nitko se više neće sa mnom družiti. To sam riješila odlukom da od tog dana ne razgovaram ni s kim otprije moje bolesti. Oni su svi pobrisani, ostaju samo oni koji će me upoznati u ovom stanju i tako ću se zaštititi – kaže profesorica.

Stoga je, savjetuje, za sve koji su vidljivo ili nevidljivo drukčiji izuzetno važno svima s kojima se upoznaju što jasnije i otvorenije pokazati svoju različitost.

– Sjetite se da kao osoba s invaliditetom možete birati samo među onima koji vas prihvaćaju – poručuje Mirjana Krizmanić.