Kućni ljubimac? Ne može, mi smo dom za umirovljenike!

Stanari zgrade u zagrebačkoj Ilici već nekoliko dana ne viđaju crnu mačku Lolu bake Franke. Mačka više ne izlazi, samuje u stanu, a baka koja se godinama opirala odlasku u dom umirovljenika prije nekoliko je dana, u 86., poklekla.

“Jasno da ne može”

Njezina jedina nećakinja, nakon što je aktivirala 15 godina staru Frankinu molbu za primanje u dom, sada panično traži novi krov nad glavom i za mačku.

– Ne znam koja više tuguje. Teta se više brine za mačku nego za nogu koju je ozlijedila i za to hoće li opet moći hodati. Samo za Lolu pita, a mačka, kad je dođem nahraniti, neće ni blizu – kaže nećakinja bake Franke.

Njih su se dvije, dok je teta još bila u snazi, raspitivale postoji li koji dom u koji se može s kućnim ljubimcem. Odgovori su bili nalik na one kakve smo i sami slušali kad smo nazvali nekoliko zagrebačkih domova.

– Kako to mislite? Jasno da ne primamo kućne ljubimce! Ionako nemamo dovoljno ljudi. Za to bi trebali posebni uvjeti i posebna služba koja bi vodila računa o njima – u čudu su u domovima umirovljenika. No temi se ipak ne treba toliko čuditi.

U svijetu, naime, postoje domovi koji primaju umirovljenike s njihovim kućnim ljubimcima ili imaju određen dane i sate kada im kućne ljubimce smiju donijeti u posjet.

Blagotvornih 30 minuta

Neki domovi u SAD-u imaju i svoje životinje, a postoje i posebni treninzi za pse, recimo, koji će živjeti u domu za starije osobe.

Svugdje su se životinje pokazale blagotvornima, čak kao sjajna terapija protiv osjećaja osamljenosti zbog kojeg mnogi pate nakon odlaska u dom za starije.

Kako su pokazale studije u Americi, starijima pomaže i 30 minuta tjedno u društvu, recimo, psa.