Za Paisleyja, 23-godišnjaka iz Manchestera, najjasniji trenuci dolazili su u tišini njegova automobila. Bez ometanja, to je postalo njegovo utočište, prostor u kojem se prije otprilike godinu dana, pritisnut osjećajem duboke usamljenosti, okrenuo neočekivanom sugovorniku, ChatGPT-u. Nakon završetka škole, umjesto odlaska na fakultet, odmah je počeo raditi posao od kuće. Pandemija i lockdown dodatno su ga izolirali, a godine provedene bez stvaranja novih prijateljstava i održavanja starih uzele su danak. Osjećao se izgubljeno, nesretno zbog posla koji nije volio i životne situacije u kojoj se našao. Izgubio je, kako sam kaže, sposobnost socijalizacije. U nadi da će pronaći odgovor na svoju usamljenost, počeo je postavljati pitanja chatbotu, tražeći planove kako da se izvuče iz situacije u kojoj se našao.
U početku mu se činilo da pomaže. Dobivao je brze, strukturirane odgovore bez osuđivanja, što mu je pružalo osjećaj olakšanja. "Mogao sam istresti sve što mi je na duši. U tom trenutku bilo je utješno", priznao je. No, ono što je započelo kao povremeni razgovor ubrzo se pretvorilo u opasnu naviku. U najgorim danima, razgovarao je s umjetnom inteligencijom šest, sedam, pa čak i osam puta dnevno o svojim problemima. Postalo je, kako kaže, "opasna strmina" s koje nije mogao sići. "Sramotno, nadao sam se da će mi jednostavno biti prijatelj. Najlakši način za kontakt bio je razgovor s robotom jer on uvijek daje odgovor", objasnio je. No, unatoč stotinama razgovora, njegovi problemi nisu nestajali.
Ključni trenutak dogodio se kada je shvatio apsurdnost svoje situacije. "Nakon nekog vremena osjećao sam se nekako otupjelo. I samo sam pomislio, Bože, ovo je pomalo glupo. To je robot", ispričao je. Spoznaja je bila bolna, shvatio je da razgovara s robotom o ljudskim emocijama. Upravo taj trenutak bio je ono "nešto mnogo gore" što je otkrio, spoznaja da mu chatbot nije pomogao riješiti usamljenost, već ga je samo dublje gurnuo u izolaciju i učinio nesposobnim za stvarnu ljudsku interakciju. Umjesto da bude most prema drugim ljudima, umjetna inteligencija postala je zid koji ga je držao zarobljenim u vlastitoj samoći.
Paisleyjeva priča nije jedini slučaj, već simptom šireg problema koji je u fokusu novog dokumentarca Tegan Marlow, "Generacija usamljenosti" (Generation Lonely). Film istražuje borbu mladih u Ujedinjenom Kraljevstvu za stvaranje smislenih veza u svijetu u kojem digitalna povezanost često zamjenjuje stvarne interakcije. Prema podacima Ureda za nacionalnu statistiku, čak 33 posto osoba u dobi od 16 do 29 godina osjećalo se usamljeno, čime je Generacija Z postala najusamljenija dobna skupina u Britaniji. Producent filma, 22-godišnji Sam Tullen, i sam se poistovjetio s Paisleyjevom pričom. "Pandemija je prouzročila mnogo problema za mlade, a jedan od najvećih je usamljenost. Kao netko tko je gurnut u odraslu dob tijekom globalne pandemije, mogu se poistovjetiti s Paisleyjevim borbama", rekao je Tullen.
Stručnjaci upozoravaju: AI je opasan prijatelj
Iako se chatbotovi na prvu čine kao brzo i dostupno rješenje, stručnjaci upozoravaju na opasnosti prekomjernog oslanjanja na njih za emocionalnu podršku. Studija koju su proveli OpenAI i MIT Media Lab pokazala je da su sudionici koji su se više "povezali" s ChatGPT-jem vjerojatnije bili usamljeniji i ovisniji o njemu. Dr. Jennifer Cearns, predavačica na Sveučilištu u Manchesteru, ističe da se chatbotovi ponašaju "ulizivački", zrcaleći ono što misle da korisnik želi čuti. "Vrlo rijetko će se usprotiviti ili reći da se ne slažu s vama. To je kao da razgovarate sa samim sobom u ogledalu", objašnjava. Upravo taj nedostatak otpora u ključnim trenucima razvoja može negativno utjecati na način na koji mladi kasnije komuniciraju sa stvarnim ljudima. Britansko udruženje za savjetovanje i psihoterapiju (BACP) otišlo je korak dalje, upozorivši da je chatbot "najopasniji prijatelj kojeg možete imati ako se osjećate loše, samodestruktivno ili biste mogli učiniti nešto opasno".
Srećom, Paisley je uspio preokrenuti svoj život. Shvativši da je dosegnuo dno, odlučio je podijeliti svoje osjećaje na društvenim mrežama. Reakcija je bila nevjerojatna, stotine ljudi javilo se s istim problemom. To ga je potaknulo da se pridruži WhatsApp grupama o glazbenoj sceni u Manchesteru i, što je najvažnije, poduzme zastrašujući korak, počne sam izlaziti. Prvi put je u baru izdržao pet minuta prije nego što je otišao, ali nije odustao. Svaki sljedeći izlazak bio je lakši. "Podiglo me od toga da nemam mnogo prijatelja do upoznavanja toliko ljudi i jačanja samopouzdanja", kaže danas. Njegov savjet za druge koji se osjećaju usamljeno je jednostavan, iako težak: "Koliko god grozno zvučalo, morate prestati kriviti druge ljude i sve ostalo za svoju usamljenost. Morate to nekako progutati, izaći van i natjerati se. Nije lako, ali vjerujte u svoje vještine i shvatit ćete da možete proći kroz bilo što."