Prema Hrvatskoj udruzi za disleksiju, oko 10 posto Hrvata ima neki oblik disleksije. Iza te brojke stoje deseci tisuća djece, mladih i odraslih koji su se s teškoćama čitanja i pisanja susreli tijekom školovanja, a često i kasnije, u poslu i svakodnevnom životu. Iako se o disleksiji danas govori više nego prije, ona se i dalje često prepoznaje kasno, a ponekad ostaje i nedijagnosticirana.
Upravo o ovoj problematici govorit će se i na panelu Večernjeg lista „Svijet između redaka“, koji će se održati 19. svibnja 2026. od 11 do 13 sati u zagrebačkoj Gradskoj kavani. Jedna od gošći bit će Maja Hmelina, profesorica logopedije iz Logopedskog kabineta Govornica, koja se u svojem radu bavi dijagnostikom i terapijom različitih govornih i jezičnih teškoća, među kojima je i disleksija.
Kako stručnjakinja objašnjava, najnovije određenje disleksije kaže da je riječ o „skupu teškoća u obradi koje utječu na usvajanje čitanja i pisanja i koji uvjetuju nedostatne vještine pismenosti u odnosu na dob, nastavu i poduku te razinu drugih postignuća“. Problem se često prvi put jasnije pokaže tek u školi, kada čitanje postane jedna od osnovnih vještina na kojoj počiva gotovo sve ostalo učenje.
Drugačiji proces čitanja
Za dijete koje nema teškoća s čitanjem, kako objašnjava Hmelina, tekst s vremenom postaje nešto što se prelazi gotovo automatski. Pogled se kreće rečenicom, riječi se sve brže prepoznaju, a pažnja ostaje na značenju. Kod djece s disleksijom, međutim, taj proces često izgleda drukčije. Prije nego što dođu do smisla rečenice, moraju uložiti puno više napora u samo prepoznavanje riječi.
„Mi zapravo ne znamo što se događa kada djeca čitaju, mi samo vidimo rezultat, a to je da imaju problema u automatizaciji tehnike čitanja, tj. da njihovo čitanje nikada ne postane brzo, tečno i točno. Također, primjećujemo pogreške u čitanju koje rade te sjećaju li se i razumiju li tekst koji su pročitali“, objašnjava Maja Hmelina.
Upravo je tu jedan od najvećih problema. Škola od najranijih razreda podrazumijeva da dijete čita kako bi učilo. Čitanjem se usvaja gradivo iz hrvatskog jezika, prirode, povijesti, geografije, kasnije iz svakog predmeta. Ako je već samo čitanje izvor stalnog napora, dijete u startu troši više vremena i energije od svojih vršnjaka.
Koliko je čitanje kod djece s disleksijom zahtjevno, danas se može bolje razumjeti i zahvaljujući metodama praćenja pokreta oka. Hmelina kaže kako ne pokazuju samo koliko je dijete točno pročitalo tekst, nego i kako se njegov pogled kreće po riječima, koliko se zadržava na njima, gdje zastaje i koliko se često vraća unatrag.
„Moderne metode snimanja pokreta oka pri čitanju pomogle su nam da vidimo obrazac čitanja kod osoba s disleksijom. Prvo što bih rekla da se iz toga može očitati to je – muka“, otkriva Maja Hmelina.
Prema njezinim riečima, ove metode pokazuju da kod osoba, koje nemaju poteškoće, tijekom čitanja oko ‘skače’ po tekstu, što znači da ne čitaju svaku riječ, već pogledaju samo dio riječi kako bi je pročitali.
Kada se isti postupak primijeni kod djece s disleksijom, slika je drukčija. Pogled se dulje zadržava, vraća se na iste riječi, traži potvrdu, provjerava. Takav uzorak pokazuje da se dijete kroz tekst kreće puno teže nego što se to može vidjeti samo iz pogrešno pročitane riječi.
Maja Hmelina kaže da se kod djece s disleksijom mogu primijetiti konkretni obrasci čitanja: „Može se primijetiti da djeca s disleksijom dok čitaju rade pogreške u vidu mijenjanja nekih slova kao što su b i d, a i e ili m, n i u. Ponekad preskaču, tj. ne čitaju kraće riječi poput veznika ili pomoćnog glagola biti. Često čitaju napamet tako da pročitaju samo početak riječi pa nagađaju kraj riječi ili čak cijelu riječ ‘pročitaju’ napamet prema smislu rečenice.“
Kako tekst odmiče, dijete se može sve više umarati. Zato se ponekad dogodi da na početku čita točnije, a na kraju teksta ima više pogrešaka. I dok odrasli često primijete samo pogrešno pročitanu riječ, iza toga je zapravo cijeli niz pokušaja, provjera i nagađanja. Najveći problem, napominje Hmelina nastaje kada dijete toliko snage potroši na samo čitanje da mu sadržaj promakne. Tada se može dogoditi da tekst tehnički pročita, ali ga ne može prepričati ili se sjeća samo dijelova.
Kako font i aplikacija mogu olakšati čitanje?
Upravo su nova saznanja o tome kako osobe s disleksijom čitaju otvorila prostor za drukčiji pristup tekstu. Ako dijete dulje zastaje na riječima, vraća se unatrag, zamjenjuje slova ili se umara već pri samom praćenju retka, tada i izgled teksta postaje važan dio podrške. Maja Hmelina objašnjava kako nije svejedno kojim je fontom tekst napisan, koliki je razmak između slova i redova, kakva je podloga, kako je tekst poravnat i nalaze li se ispod njega fotografije ili grafički elementi koji mogu dodatno ometati čitanje.
„Djeci s disleksijom se olakšava čitanje kada se odabere prikladan font, veličina fonta te proredi među slovima, riječima i redovima. Također, grafički elementi, poput poravnanja teksta, boja pozadine te vrste papira. Važno je paziti i na to da se fotografije, ilustracije ili neki drugi grafički element ne nalaze ispod teksta kako ne bi ometali samo čitanje.“
U tom se smjeru razvijao i rad Omolab komunikacija, tima koji stoji iza OmoType fonta i aplikacije Lexie. Ta rješenja nisu zamišljena kao posebna oznaka za djecu s disleksijom, nego kao alati koji tekst čine čitljivijim svima. U školskom okruženju to je posebno važno jer prilagodba ne bi trebala dodatno izdvajati dijete od ostatka razreda.
„Sve naše proizvode radili smo s ciljem da ih koriste svi, ne samo djeca s disleksijom. Pokazalo se da ono što je čitljivije osobama s disleksijom, čitljivije je i svima nama. Zato i OmoType font izgleda kao standardni fontovi, a aplikacija Lexie rađena je prema pravilima univerzalnog dizajna. Cilj dizajniranja takvih proizvoda bila je želja da ih koriste svi, a ne samo djeca s disleksijom, baš kako se u školi ne bi vidjela razlika između onih s teškoćom i onih bez“, objašnjava Maja Hmelina te dodaje kako joj je upravo OmoType font jedan je od posebno važnih projekata. Naime, nastao je na temelju znanstvenih spoznaja o čitljivosti, ali i kao domaći proizvod koji povezuje logopedsku, dizajnersku i tipografsku struku.
„Riječ je o potpuno hrvatskom proizvodu jer ga je, uz naš tim, oblikovao jedan od naših najpoznatijih tipografa, Marko Hrastovec. Aplikacija Lexie je također oblikovana iz saznanja o tome što osobama s disleksijom pomaže u čitanju te je kao takva jedinstven proizvod i u svijetu.“
Kada se roditelji trebaju javiti logopedu?
Roditelji često prvi primijete da dijete izbjegava čitanje, umara se, čita sporo, mijenja slova ili teško pamti ono što je pročitalo. Ponekad se nadaju da će se teškoće smanjiti same od sebe, osobito ako dijete u drugim područjima dobro funkcionira. No Maja Hmelina savjetuje da se u takvim situacijama ne čeka.
„Savjetovala bi ih da se odmah obrate logopedu. Ukoliko ga imaju u školi, neka im to bude prva adresa. Ukoliko nemaju školskog logopeda neka se obrate logopedima koji rade u zdravstvenim ustanovama ili privatnim logopedskim kabinetima.“
Svijet između redaka
Panel „Svijet između redaka“ održat će se 19. svibnja u Gradskoj kavani, a temu disleksije otvorit će iz nekoliko različitih perspektiva. Maja Hmelina govorit će o stručnom dijelu: kako se disleksija prepoznaje, tko se njome bavi i na koji način logopedi mogu pomoći djeci i odraslima s teškoćama čitanja i pisanja. Od svog sudjelovanja na panelu očekuje, kaže, „jasnije razumijevanje disleksije, tko su stručnjaci koji se bave disleksijom, te kako mogu pomoći osobama s disleksijom“.
Uz nju, sudjelovat će i Kristina Šikić, direktorica marketinga u Stanić Beverages, koja će predstaviti projekt „Juicy brine da riječi teku s lakoćom“, te voditeljica Mia Kovačić, koja će govoriti o vlastitom iskustvu s disleksijom u javnom poslu. Panel će moderirati Ida Prester.
Kampanja „Svijet između redaka“ otvara prostor za razgovor o djeci kojoj tekst nije jednostavan prolaz do znanja, nego mjesto na kojem često zapinju, umaraju se i trebaju podršku. Jer disleksija nije samo pitanje sporijeg čitanja ili loše ocjene iz lektire, nego teškoća koja može utjecati na učenje, samopouzdanje i doživljaj vlastitih sposobnosti.
Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Stanić Beverages.